Ludosti mladosti

Sa svojim mladićem sam od svoje sedamnaeste godine. Meni je 20, a njemu 21 godina. Lijepo se slažemo, ali me muči što sam s njim izgubila djevičanstvo. Oduzeo mi ga je, iskoristivši trenutak moje slabosti. Tješi me jedino misao da ćemo se oženiti. Živim u malome mjestu i bojim se da drugi za to ne doznaju. Ne znam kako da svladam taj osjećaj sramote?

Da plačem ili…?

Razumijem vaše razočaranje, pogotovo zbog načina kako se dogodilo. Kažete kako vas samo tješi misao da ćete se oženiti. Ali to nema nikakve veze s događajem koji vas je uzrujao. Već se tri godine volite, dovoljno je da se jednom dogodi ono što vas toliko užasava. Tako duga ljubav ima svoje zahtjeve. Nemojte, dakle, mrziti svoga mladića zato što ga je u jednom trenutku ponijela strast, no to ne znači da vas ne voli, ali i da vas poželi jednom oženiti. Ulazak u brak zahtijeva obostranu zrelost. Zrelost podrazumijeva ljubav, a ljubav podrazumijeva zrelost. Stoga nemojte forsirati brak, za njega ima još dosta vremena.

Važno je da se ne zaboravite ponovno smijati i da se ne prepustite žaljenju koje ne zaslužuje vaše suze. Čuvajte ih za ozbiljnije prilike u životu, a za slatke ludosti mladosti sačuvajte samo razumijevanje za svoga mladića koji vas je toliko volio da se poslužio trikom kako bi vas u to do kraja uvjerio. Ipak, prije nego što pred oltarom uz mnogo cvijeća i mirisa tamjana izgovorite svoje “da”, još posljednji trenutak razmislite je li doista važno što vas on hoće za ženu jer vam je oduzeo djevičanstvo, ili je važno da i vi iskreno doživite svoje vjenčanje? Ne zbog onoga što se svojedobno dogodilo (a nije se dogodilo ništa sudbonosnoga), nego zato što istinski želite svoj život podijeliti s osobom koju volite.