Majetić više ne želi pričati sa mnom

Iako mu je tek 28 godina, Janko Popović Volarić već je stekao status veterana sapunica. Zvijezda serijala “Sve će biti dobro”, “Ponos Ratkajevih”, “Obični ljudi” i “Ja, Che Guevara” upravo se zbog toga – nakon dvije godine neprekidnog snimanja – odlučio na radikalne promjene.

Početkom listopada vratio se studiju glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, gdje je ponovno upisao treću godinu, a ovih dana većinu vremena provodi u Čakovcu, gdje u produkciji varaždinskog HNK priprema predstavu “Nikola Sedmi”. U povijesnoj drami Vladimira Stojsav­ljevića, čija je premijera zakazana za 4. prosinca, redatelj Romano Bogdan dodijelio mu je ulogu Petra Zrin­skog, mlađeg brata prvog hrvatskog bana Nikole Zrin­skog. U slobodno vrijeme sa svojom djevojkom, scenaristicom Jelenom Veljačom, uređuje njezin novi stan, dok je svaki vikend rezerviran za 10-godišnjeg sina Da­vida, rođenog u njegovoj mladenačkoj vezi.

Kakav je osjećaj kao TV zvijezda vratiti se u studentske klupe? – Veliki mi je gušt, klasa mi je super, a jedini mi je problem uskladiti probe s predavanjima i ispitima: prošlog tjedna imao sam premijeru predstave “Argentina” u Teatru &TD, a ovog tjedna čeka me nova u Čakovcu. U međuvremenu polažem ispit iz govora kod Dragana Des­pota. Ukratko, ludnica, ali i zadovoljstvo. U kazalištu se potpuno drukčije pristupa tekstu i ulozi nego u sapunicama, a poseban gušt mi je eksperimentirati na glumačkim vježbama na akademiji: protekle dvije godine osjećao sam da mi taj prostor slobode veoma nedostaje.

Jeste li poznavali kolege s klase prije povratka na faks? – Samo jednog. Moji kolege u klasi kod profesora Davora Munitića upisali su studij kad sam ja upisao stanku, tako da se među njima osjećam kao “deda”. Svi su znatno mlađi od mene, ali su me nakon nekoliko dana prihvatili bez ikakve zadrške.

Jeste li primijetili da neki ljudi dolaze u kazalište samo da bi vidjeli TV zvijezdu na pozornici? – Sigurno ima i toga, ali sigurno i nekim ljubiteljima kazališta nije drago što moje lice vide na sceni. Kakvi su vam planovi do ljeta? – Pokušat ću završiti godinu, a u pregovorima sam za nastup u još dvije predstave. Hoćete li financijski preživjeti? – Ne žalim se, situacija je daleko od tragične. Uz kazališne honorare, tu je i honorar od serijala “Sve će biti dobro”, u kojem igram jednog od glavnih negativaca, Tomu Šimunića, beskrupuloznog biznismena koji ne preza ni pred čim da ostvari svoj cilj.

Osjećate li da ste glumački sazreli? – Da. Kolega Duško Valentić imao je pravo kad mi je rekao da ću tek kasnije vidjeti koliko sam utakmica u nogama skupio u dvije paklene godine. Na početku snimanja “Ponosa Ratkajevih” ustvrdili ste da vas Božidar Alić podsjeća na vašeg pokojnog oca. – Njih dvojica su karakterno vrlo slični. Božo je, kao i moj pokojni otac, veliki emotivac, čovjek s osebujnim smislom za humor, koji vas uvijek iznenadi svojim odlukama i postupcima… Ali i on ima svoju tešku, autodestruktivnu stranu, baš kao i moj pokojni tata.

Na snimanju ste imali i nekoliko bolnih iskustava. – U “Ratkajevima” mi je bilo najgore kad sam u dogovoru s redateljem Nikolom Ivandom trebao opaliti masivni stolac od punog drva tako da uleti u kadar. Prvi put sam uništio stolac, a na repeticiji – vlastitu nogu. Srećom, ništa nisam slomio, ali mi se sve unutra rasklimalo pa sam završio u longeti. Skinuo sam je nakon dva dana jer sam kolegicu Ivanu Bolanču morao prenijeti preko praga – a tijekom snimanja te scene doslovce sam plakao od bolova. Drugi horor je bio kad sam za ulogu Chea u serijalu “Ja, Che Guevara” morao voskom depilirati ruke da mi stave privremene tetovaže: hrabrio sam se žestokim alkoholom i cigaretama, ali svejedno mi nije bilo lako.

Zašto nakon dvije godine stalnog angažmana niste uzeli slobodno ljeto, nego ste odmah ušli u novi projekt, s kazališnom družinom Histrioni? – Kazalište je moja prva ljubav, zbog koje sam i upisao studij glume. Osim toga, uplašio sam se da će me sapunice obilježiti na dulji rok, da mi zbog toga nitko neće nuditi uloge u kazalištu, pa sam bio sretan što sam se prevario. Tako sam i prihvatio ulogu u predstavi “Car­denio”, inspiriranoj fragmentima izgubljenog Shakes­peareovog djela, koju ćemo obnoviti i idućeg ljeta.

Vaša djevojka je prije bila u vezi s producentom serijala u kojima glumite: je li se odnos Romana Majetića prema vama promijenio otkako je shvatio da ste vi osvojili Jelenu? – Apsolutno. Više nikad nismo progovorili ni riječ.

Ni službeno? – Ne. Sa mnom su komunicirali drugi ljudi iz AVA-ine produkcije.

Niste razgovarali ni u povodu incidenta s jaguarom, kad ste se tim automobilom u AVA-inu vlasništvu zaletjeli u zid? – Sve što vam o tome mogu reći jest da sam se ponio neprofesionalno i glupo.

Jeste li zbog toga bili financijski kažnjeni? Pričalo se, naime, da vam je Majetić za štetu na automobilu umanjio honorar. – Ne bih o tome, o nekim stvarima je bolje šutjeti. Nadam se da je ta priča jednom zauvijek završena.

Je li vam se Jelena sviđala i prije nego što ste prohodali? – Ne, jedva smo se poznavali. Da nam je netko prorekao da ćemo se nas dvoje zaljubiti, vjerojatno bismo se i Jelena i ja samo nasmijali. No, iznenada nam se dogodila ljubav, koja je otpočetka bila iznimno strastvena i intenzivna. Usudio bih se reći i – fatalna.

Je li Jelena htjela psa za rođendan, ili je Plavka bila vaše iznenađenje za nju? – Jelena je jako htjela psa i krenula je u potragu za njim. Kako sam ja odlučio da će Plavka biti moje rođendansko iznenađenje za nju, zapravo smo se natjecali a da ona toga nije bila niti svjesna, i na kraju sam ja pobijedio.

Spava li Plavka s vama? – To ne dolazi u obzir.

Viđa li Jelena vašeg sina Davida? – Ponekad. Ali nas dvojica već godinama imamo svoje rituale i ustaljenu spiku tate i sina, koja sasvim dobro funkcionira i super nam je kad smo sami.

Gledajući Davida, vidite li sebe? David je, kao što sam to bio i ja, jako zaigran i živi u svom svijetu mašte. Često u školi zbog toga ima problema: primjerice, umjesto da rješava test, gleda kroz prozor. Srećom, učiteljica Davida jako voli i ima razumijevanja za njegovu sanjalačku narav. Definitivno nije sportski tip, tu i tamo igramo badminton ili košarku, ali za sport ja, zapravo, animiram njega, a on jedva čeka trenutak kad ću ga ponovno ostaviti na miru. A najdraža zanimacija su mu glupe igrice na play stationu i razgovori o njima.

Kako ste vi završili na studiju glume? – Želio sam postati snimatelj pa sam upisao srednju grafičku školu, činilo mi se da te dvije stvari imaju neke veze. Kad sam u 18. godini postao otac, morao sam naći posao i zaposlio sam se kao grafičar u Vjesniku, gdje sam radio montaže i obrađivao fotografije. Da bih se u miru pripremio za prijamni na akademiji, nakon dvije godine sam dao otkaz, a zarađivao sam prelamajući knji­ge. To je bilo super razdoblje, jer sam radio kod kuće i mnogo vremena provodio s Davidom. Nakon pada na prijamnom za studij kamere, upoznao sam Gorana Navojca koji mi je s takvim oduševljenjem pričao o glumačkom pozivu da sam u 22. godini krenuo u dramsku radionicu Teatra Exit i nekoliko godina kasnije upisao glumu.

O čemu ste maštali kao dijete? – Kao i moj David, nisam mislio ništa. Uopće ne kužim tko u 15. ili 19. godini života može znati čime se cijeli život želi baviti, odnosno, blago onima koji to znaju. Ja sam dosta istraživao.

Kako danas ocjenjujete vlastitu odluku da kao 18-godišnjak postanete otac? – To mi izgleda suludo. No, čini mi se da je uz mnogo truda i odricanja David danas dobro, lijep je i normalan. Trudio sam se da mu ništa ne nedostaje i ponosan sam na to što je sretno dijete.

Želite li još djece? – Ne razmišljam o tome. Moja djevojka i ja trenutačno smo vrlo sebični, usredotočeni isključivo jedno na drugo.

Kompenzirate li sinu darovima to što ga rijetko vidite? – Ne. Što se toga tiče, obojici nam je jasno da se jako volimo i viđamo koliko je to moguće. Da i manje radim, vjerojatno ne bismo mnogo češće bili zajedno jer ja jednostavno ne živim s njim, a on ima svoj dnevni ritam – naši bi opet bili vikendi.

Kako se nosite s obožavateljicama? – Lako, ali ta priča o popularnosti ima i svoju drugu stranu. Zaista nije lako otići na kavu i biti okružen ljudima koji kao da očekuju da ću učiniti nešto posebno samo zato jer me gledaju na televiziji. Isto tako, danas mi je teško sa sinom ući u tramvaj jer se ondje osjećam izloženiji pogledima nego na pozornici.

Kruno Petrinović