Majka i kći u borbi za čitatelje

Dosad se u našem umjetničkom svijetu još nije dogodilo da su se knjige majke i kćeri istodobno našle na ljestvicama najčitanijh i najprodavanijih. No, uspjelo je to 58-godišnjoj spisateljici i novinarki Slavenki Drakulić i njezinoj 39-godišnjoj kćeri Rujani Jeger. Slavenkin roman “Frida ili o boli” od lipnja ne silazi s top-lista, a prije četiri tjedna glavna joj je “konkurentica” postala Rujana sa zbirkom kolumni “Opsjednuta”, koju je objavila ista izdavačka kuća, zagrebački Profil.

U trenutačnom “nadmetanju” majke i kćeri, Rujana zasad vodi – prošli tjedan je zauzimala prvo, a Slavenka šesto mjesto književne ljestvice. No, to nije nimalo narušilo njihov skladan odnos i bliskost koja postoji među njima.

Slavenka Drakulić, autorica pet romana i šest publicističkih knjiga, iza sebe ima dva braka i dugogodišnju borbu za vlastiti život. Naime, zbog problema s bubrezima šest godina bila je osuđena na dijalizu, a 1986. morala je na prvu transplantaciju, koja je obavljena u SAD-u. U to vrijeme bila je u braku sa svojim drugim suprugom, sedam godina mlađim Mirkom Ilićem, poznatim ilustratorom i dizajnerom koji danas živi u New Yorku. Bilo je to za nju posebno teško i stresno razdoblje, koje pamti i njezina kći, rođena u braku sa zagrebačkim sociologom Slobodanom Drakulićem.

No, kako kažu, to je za obje daleka prošlost. Slavenka Drakulić u sretnom je braku sa švedskim novinarom i piscem Richardom Swartzom i punih četrnaest godina živi na relaciji Zagreb-Beč-Stockholm-Istra, a optimizam je nije napustio ni kad je prije tri godine morala na drugu transplantaciju, a anonimnoj donatorici posvetila je knjigu “Tijelo njenog tijela”.

Život s bolešću, kaže Slavenka, umnogome je odredio odnos majke i kćeri, a Rujanina potpora bila joj je uvijek najvažnija. Kad je i Rujana počela pisati, podržala ju je. Rujana Jeger, arheologinja po struci, dosad je objavila jedan roman i dvije zbirke kolumni. Sa suprugom Andrejem Jegerom, informatičarem, godinama je živjela u Beču, radeći kao prevoditeljica i novinarka, a nedavno su se zajedno vratili u Zagreb.

Kako vas predstavljaju – kao majku poznate kćeri ili kćer poznatije majke? Rujana: Kolege su vrlo obzirni: kad me intervjuiraju, izričito me pitaju smiju li reći ili napisati tko mi je mama.

Slavenka: Jedan je mladić, intervjuirajući Rujanu prije nekoliko godina za on-line magazin, kazao da nema pojma tko je Slavenka Drakulić i da će sada, zbog nje, pročitati i moje knjige. Dakle, za mladu generaciju ja sam njezina majka, a za malo stariju ona je još uvijek moja kći. Drago mi je da su kritičari, pišući o njezinom prvom romanu, “Darkroom”, vrlo rijetko, ili samo usput, spomenuli naše srodstvo: shvatila sam to kao kompliment jer je prosuđuju kao spisateljicu.

Što mislite jedna o drugoj kao književnici? Slavenka: Čitam Rujanine rukopise od prvog dana, kao što i ona uvijek čita moje. Ozbiljno uzimam sve njezine primjedbe i otvoreno joj iznosim svoje. No, zavidim joj na smislu za humor, osobito za samoironiju. To je dragocjena stilska osobina o kojoj ja mogu samo sanjati.

Rujana: Volim ono što mama piše, ali nemam neku literarnu teoriju o njezinim djelima. Ne doživljavam tako pisce – u njihovim knjigama ili uživam, ili ne uživam.

Biste li jedna o drugoj napisale biografiju? Rujana: Nikad!

Slavenka: Zapravo, mi stalno pišemo jedna o drugoj, toliko se izlažemo kroz naše tekstove – i u Rujaninim kolumnama ili romanu, i u mojim knjigama mnogo je biografskog.

Jeste li vas dvije i najbolje prijateljice? Rujana: U mom životu ne postoje kategorije kao što su najbolji, lošiji, slabiji… Ni prijatelje međusobno ne uspoređujem. Ne mogu zamisliti nikakvu drugu majku.

Slavenka: Mi smo veoma bliske, u našem odnosu ima elemenata prijateljstva, ali nismo najbolje prijateljice. Uostalom, ne bih rekla da imam samo jednu najbolju prijateljicu. Imam ih nekoliko! No, naša je situacija donekle specifična zbog moje bolesti. Rujana je bila mala kad sam se razboljela i odrastajući s tom bolešću i strahom za majku, razvila se među nama posebna veza…

Rujana: Postoje i drugi ljudi čiji su roditelji bolesni, pa nemaju takav odnos. Mislim da je to zato što smo veći dio života provele skupa…

Slavenka: I to je točno, rodila sam je s 19, jedva da pamtim vrijeme kad nisam imala dijete. Ali ne mogu se složiti da iz toga nužno slijedi posebna bliskost.

Prije nekoliko godina najavile ste zajednički projekt – kuharicu: kako napreduje vaše “kuhanje”? Rujana: Ja sam već napisala pet-šet kratkih priča, a ona nema još niti jednu.

Slavenka: U međuvremenu sam napisala dvije-tri knjige i kuharica nikako da dođe na red! No, to zapravo ne bi bila klasična kuharica, već knjiga priča. Zamislile smo da kroz kuhanje progovorimo o odnosu ženâ kroz tri generacije: jer kad je o kuhanju riječ, onda je uvijek uključena i moja mama Antonija Sušanj.

Jagoda Zamoda

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ukoliko želite saznati više, pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 670 ili se pretplatite na PDF izdanje.