Mala skrivena idila

Pitam se često u gluho doba noći što ja to, zapravo, radim? Odgovor je uvijek isti – uzimam što mi pripada, otimam od druge ono što nije, zapravo, nikad ni bilo njezino. Ona to ionako neće nikad saznati. Ja ću u tišini voljeti njezinog, a varati svog muža… Dvadesetak godina braka koji nije bio niti loš, ali je prežesto podsjećao na obvezu, sporazum, dogovor, kompromis, a premalo na smijeh, strast i radost. Brak opterećen roditeljima, obvezama, poslom, jurnjava oko djece. Dobro smo se razumjeli on i ja, voljeli, surađivali, stjecali. Iz ove perspektive ni samoj mi se ne čini lošim kad vidim kako je drugima. Stekli smo standard, status, imetak, on čak i ljubavnicu, mlađu, mršaviju i kose više plave od moje. Ukratko, zaljubio se u četrdesetima, ostavio mene i djecu i otišao. Ja sam za to vrijeme plakala u tišini, čitala, čekala, a onda krenula. Upoznala nekog tko je bio dobar, ali pogrešan, pa upoznala drugog koji je bio pravi. Naše poznanstvo je od početka bilo preplavljeno razumijevanjem, čitali smo jedno drugom između redaka. Ja u četrdesetim, on više od pedeset. Nikad mi nije tajio da je u braku i da ne misli nikada ostaviti ženu za koju ga puno toga veže. Nije me uzrujala ta činjenica, nikad nisam imala namjeru ni pokušati ga odvojiti od žene, jer oni trenuci koje daje meni i tako nisu bili nikad njezini. Više nisam željela. U međuvremenu je moj muž “odrastao” i vratio se kući gdje ga je dočekala neka malo drugačija žena kojoj se vidjelo da je željena i mažena. Probudila mu se strast prema meni kakve nikad nije bilo, pažnja prema meni, poštovanje. Prigrlila sam ga kao majka sina narkomana koji apstinira i nada se da je gotovo s ovisnostima. Moj muž nikad mi nije bio u stanju dati ovo što uzimam od tuđeg muža. Mi živimo svoju malu skrivenu idilu rijetko, ali punim plućima, hranimo jedno drugo ljubavlju i strašću, sretni smo što smo se našli i nimalo nesretni što ne možemo biti zajedno cijelo vrijeme. Napominjem da u dvadesetak godina braka nikad, baš nikad, nisam fizički prevarila muža.

Bolja polovica života

Ne znam kakva je razlika između tjelesne i duševne ljubavi. I jedna i druga nose u sebi toplinu, žar, strast, samo se na različit način pokazuju. Jedna se strastveno i tjelesno iskazuje, druga je tiha. Prva je sva izvanjska, druga sva povučena. Jedna je fizička, druga platonska, i jedna i druga mogu biti žarke. Vi živite svoju malu skrivenu idilu za koju nitko ne zna osim vas dvoje, vi samo mislite da niste nikada fizički prevarili svog muža, ali ste ga prevarili psihički.

Možda doista vaš muž nije bio u stanju da vam pruži ono što uzimate od tuđeg muža, pa kako god da okrenete – opet ga varate. Reći ćete da je i on vas prevario, ali to je bilo tjelesno, dok vi proživljavate svoju idilu tiho, prešutno, gotovo bez riječi koje bi mogli drugi čuti. Prevareni od jedne koja ima svjetliju kosu od vaše, imate pravo uzvratiti, ali vi ste se opredijelili da šutke volite, možda strastvenije nego što je ona voljela vašeg muža.

Vaše su želje bile sitne, tihe, niste se željeli odvojiti od svog “ljubavnika”, nosili ste ga samo u duši. Hranite jedno drugo ljubavlju, sretni što ste se našli, nesretni što ne možete biti zajedno cijelo vrijeme. Ta tiha ljubav bolja je polovica života, to je više od gromoglasne izjave “ja te ljubim!”.