Mjesečina i klavir

Sad mi je 37 godina, intelektualka sam, zaposlena, svi me smatraju atraktivnom ženom, udana sam, ali bez djece. Prepun posla, moj muž je stalno odbijao moju želju da imamo dijete, na kraju je pristao da mi udovolji. Međutim, dijete nije dolazilo, unatoč svim našim naporima. Da me raspoloži, predložio mi je da odem na petnaestodnevni izlet u Egipat. Otišla sam sama, moj muž je rekao da su zabavna grupna putovanja i da ću naći društvo. Tako sam krenula ne baš raspoložena. Imali smo sreću, more je bilo mirno, posebno lijepi bili su zalasci sunca, modre noći, da ne govorim o tisućama zvijezda. Jedne večeri dok sam šetala palubom, dopro je do mene zvuk klavira. Bila je to posve čudna pjesma, nipošto glasna, netko je svirao za svoj užitak. Nečujno sam ušla u prostoriju, sjela na stolac i slušala. Onda sam prišla klaviru da bih zadovoljila znatiželju. Ono što sam ugledala, gotovo mi je oduzelo dah: muškarac tamne puti, ali ne crne, vjerojatno Egipćanin, profinjenog lica, aristokratskih crta. Odmah je prestao svirati i ustao. Tada sam vidjela da je elegantno odjeven, visok i vitak. “Imate li kakvu želju?”, upitao me na engleskom. “Ne, hvala!” Izišla sam van i otišla u svoju kabinu, bila sam smušena. Otada sam svaku večer, dok je moja prijateljica išla spavati nakon plesa do zore, šetala palubom i slušala u tišini šum mora koje je sjekao brod. Jedne večeri nisam se vratila u svoju sobu. Napokon povratak kući. Moj muž nije ništa primijetio. Bio je sretan da mi je mogao pružiti ovako lijep izlet. U gomili poslova tek uvečer je nastojao nadoknaditi na našem širokom krevetu propuštenih petnaest dana. Nije mogao ni zamisliti da mi u ušima još odzvanjaju tihi tonovi jedne čudne, neobično čudne pjesme, oči duge i tamne, put poput bjelokosti. Nije ništa primijetio. Na kraju je rekao: “Ljubavi, je li da ti je bilo lijepo i bez mene? Hajde sada laku noć!” Poslije devet mjeseci rodilo se dijete zagasite puti, krupnih, gotovo mističnih očiju, tamne kose. Od nas oboje plavokosih i plavookih. Muž mi je samo kazao: “Trebao sam ići s tobom!” Razveli smo se. Ne znam što da kažem? Jesam li sretna, postiđena ili je sudbina tako htjela? Treba li biti grešnica poput Marije Magdalene koja se pokajala, ili obična žena koju su zanijele ljubičaste noći pune zvijezda i tiha glazba klavira dok svi spavaju? Osim nas dvoje. Imam osjećaj da će doći. Po svoje. Hoće li? Miriam

To je zagonetka. Možda će doći po svoje, možda po oboje svojih, možda uopće neće. Sve zavisi koliko je snažna bila strast na putujućem gradu punom veselih putnika i onih koji su tražili samoću i za vlastiti užitak svirali tiho u polumračnoj dvorani daleko od buke, jedino uz pratnju mora i mjeseca obješenog na nebu poput žutog lampiona. Muzika je lirska paučina između srca i mozga, kaže Krleža. Tko bi tome odolio? Sve je bilo na okupu da se zaljubite unatoč svome mužu koji vas je nesmotreno pustio da sami plovite po moru napasti. “Može li se na tom svijetu naći nekoga bez grijeha ako su nam svima dostupni putovi bezgrešni? Istina je da svi griješimo i zato nas kažnjavaš. Reci, kakva je, dakle, razlika između tebe i nas, o bože?”, pita se veliki perzijski pjesnik Hafiz, ima tome šesto godina. Poslije šesto godina zbila se idila kojoj niste mogli odoljeti. Tko bi doista tome odolio? No, je li trebala doći na ovaj svijet mala tamnoputa stvarca i fatalno zamrsiti vaš život? Kad je mogla ne doći? Ako ste za njega bili samo strast duga koliko jedno zabavno turističko putovanje brodom, sjećajte ga se i ne tražite ništa. Ako je za njega bilo mnogo više, onda će se pojaviti na pragu vaše kuće po svoje. Želim vam da vas ne prevari vaš osjećaj.