Moć iz sigurnih ruku

Doista nije lako povjerovati kad vrhunski sportaš kaže da se jedva prisjeća svojih sportskih dana. No, 37-godišnji Alan Gregov, bivši košarkaš Zadra i Cibone (koji je tijekom svoje karijere uglavnom igrao u poljskim i grčkim klubovima – Anwil Wroclaweku, Zepteru, Prokom Treflu i Idea-Slasku, Arisu i Apollonu) te osvajač srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, dvaju brončanih medalja s europskih prvenstava 1993. u Njemačkoj i 1995. u Grčkoj te još jedne bronce sa Svjetskog prvenstva 1994. u Kanadi – tvrdi da mu se čini kako je svoju košarkašku karijeru samo sanjao. Naime, otkako se prije tri godine počeo baviti bioenergijom, za zadarskog sportaša stvarni su život postali poklonici njegovih iscjeliteljskih moći koji ga redovito posjećuju u hotelu Larix u Kranjskoj Gori.

– Kad sam prije tri godine ovjesio dres o klin, morao sam odlučiti kojim putem ići dalje – objašnjava svoj neobičan izbor bek prve hrvatske košarkaške reprezentacije u kojoj su mu suigrači bili Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković i Aan Tabak. – U svakom slučaju, nisam više htio biti odvojen od djece i supruge Maje i poziv Zdenka Domančića, uglednog terapeuta bioenergijom koji godinama radi u Sloveniji, kojeg poznajem od djetinjstva, činio mi se kao prst sudbine. Domančića smatram drugim ocem, genijem u poslu kojim se bavim, a nadasve predanim i poštenim čovjekom. Ljeti smo se sretali na otoku Ugljanu jer je najradije ispijao kavu u kafiću Vale koji u Preku drži moj otac. >esto mi je pričao o svojim sposobnostima, ali mi i govorio da sve što radi, mogu i svi ostali, samo kad bi znali kako. Godinama sam upijao njegove priče, a prije sedam godina, sa suprugom Majom, prošao sam kod njega u Kranjskoj Gori tečaj kojim sam svladao osnovne tehnike iscjeljivanja bioenergijom. I kad sam prije tri godine odlučio košarci reći zbogom, bilo mi je logično da ostatak svog života posvetim pomaganju drugima.

Sreća na licima

Alan Gregov, koji je u međuvremenu svladao još dva stupnja bioenergetskih tečajeva, u Kranjskoj Gori boravi devet mjeseci. U hotel Larix po pomoć zbog raznih bolesti ili problema dođe desetak tisuća ljudi. Primaju ih Zdenko Domančić i njegov tim terapeuta u kojem su njegova supruga, sin i snaha, te Alan Gregov, Dubrovčanin Danilo Singer i sin slavnog slovenskog skijaša Bojana Križaja, Boštjan, kojeg je, pak, bioenergiji približio težak lom noge, koji ga je sasvim udaljio od skijališta. Tretmani koje pružaju svojim klijentima traju petnaestak minuta (a ovisno o tegobama valja na njih ići četiri do pet dana). Tijekom seanse čuje se i glazba koja opušta i omogućava najbolji prijenos bioenergije. No, moćniji terapeuti, među kojima je i Gregov, mogu bioenergiju slati i na daljinu. Njegove moći osjetio je i Dževad Alihodžić, košarkaš KK Zadra, koji pošteno priznaje da u sve to nije vjerovao dok nakon jednog telefonskog razgovora s Gregovim nije osjetio toplinu, trnce te bol u leđima, a nakon dva se osjetio "kao nov".

– Uvijek sam volio pomoći ljudima – dodaje bivši košarkaš. – I ništa me ne može više razveseliti i ispuniti od sreće koju vidim na licima onih kojima sam pomogao, bilo da je riječ neznatniji tegobama ili o ozbiljnim zdravstvenim problemima, poput karcinoma, multiple skleroze, gangrena, osteoporoze, bolesti štitnjače… Nikada neću zaboraviti jednog momka iz Osijeka koji je nakon prometne nesreće ostao oduzet od struka naniže. Kad je nakon moje terapije počeo micati nožnim prstima, lice mu je obasjala neopisiva sreća. I ne zamjeram što me nitko više ne pita kako sam, već je prvo pitanje nakon uobičajenog pozdrava na ulici – mogu li pomoći. Ma, naravno da mogu: čovjek je poput mobitela – kad mu se "isprazni baterija", treba je ponovno napuniti. Ali točno onoliko koliko joj je potrebno da "mobitel" opet normalno proradi, jer zdravlje je stanje optimalne energije. No, moram reći da nitko od nas nije čudotvorac: nekima se može vrlo lako pomoći, a nekima ipak nema pomoći, ali takvim pacijentima možemo olakšati patnju. U svakom slučaju, u svemu tome sam se potpuno pronašao i zato često kažem da mi se čini kako sam svoju košarkašku karijeru samo sanjao.

Tih devet mjeseci koliko u godini provodi u Sloveniji, Alenu Gregovu najviše nedostaje obitelj. Dogovorili su se da supruga Maja s njihovim sinovima, 13-godišnjim Valentinom i devetogodišnjim Antom, zbog njihove škole ostane u Zadru. Zato svaki drugi vikend juri u Zadar da bi ipak malo bio s njima, i jedva čeka ljeto, kad im u svemu ugađa i pokušava pažnjom i strpljenjem nadoknaditi propušteno vrijeme. Ali i u njihovu zadarskom stanu često zazvoni telefon i netko, znan i neznan, zamoli za pomoć.

Napisala Darija Tabulov-Truta Snimio Petar Jurica