Model na pragu devedesete

Znam da će moja pojava na reklami za Kozmo proizvode opet biti – šok! To me ne iznenađuje. Uvijek sam voljela širiti optimizam, upućivati na to da svaki dio života može biti lijep, ali i što žene i muškarci trebaju učiniti kako bi se osjećali sretnima, ma koliko im bilo godina.

U prirodi je žene da se dotjera, da izgleda lijepo, ali ne samo zbog muškarca nego najviše zbog sebe same. Njegovana žena sigurna je u sebe, zna što hoće i, što je još važnije, zna kako to postići. Možda će se neka ljepotica naći uvrijeđena kad kažem da prazna ljepota brzo nestane, brzo se razobliči i da od ljepotice ne ostane ništa, ali sigurna žena, žena koja ima osobnost – traje.

I baš kao i staro vino – što je starija, to je zanimljivija. No ozbiljnije žene moraju znati što im u kojoj dobi pristaje da ne bi bile smiješne onima zbog kojih sve i čine da bi ih privukle. Moraju znati kako sačuvati privlačnost, da čak i bora na njihovu licu ne djeluje kao izraz zapuštenosti nego – mudrosti i posebnog šarma. Nikad ne bih radila nešto u što ne bih bila sigurna da je korisno, ili meni ili onima koji me zanimaju. Možda sam zbog toga i pristala da reklamiram Kozmo proizvode. Jer, ne pamtim da je baš često žena u ozbiljnijim godinama izabrana da svojim izgledom preporučuje upotrebu kozmetičkih proizvoda. Uvijek sam se pitala zašto ti “agenti za preporuku kozmetike” u prvi plan stavljaju samo mlade cure kad su one lijepe same po sebi.

Zašto ne pokažu nekoga i u “godinama”, na čijem bi se primjeru vidjelo što se može i kako sačuvati lice pa i cijelo tijelo ako se rabi baš ono što oni reklamiraju. I kad su mi ponudili da to budem ja, da svijetu kažem što je Kozmo, taj jedini lanac hrvatskih drogerija, prihvatila sam bez razmišljanja. Nešto jer sam odobravala takav način reklame, o čemu sam uvijek razmišljala, a i zbog znatiželje da se okušam i kao “filmska reklamerka” – nešto što još u životu nisam radila. Zapravo, moje je geslo da se iz svakog posla može izvući neko iskustvo koje ti tko zna kada može koristiti.

Nije mi kamera bila strana, pred njom se već sasvim dobro snalazim, konačno satima sam ispred nje pričala o svom životu snimajući dokumentarac, pa i na televizijama sam već “doma”, ali ovo je bilo nešto drugo. Ovo nije bila priča o meni nego o nečemu u što, doduše, vjerujem, ali što trebam tako predstaviti da i druge uvjerim da je to ono pravo. Voljela bih da sam u tome uspjela jer i sama vjerujem u tu tvrtku, to odredište ljepote i zdravlja koje se nalazi na čak 40 prodajnih mjesta u svim većim hrvatskim gradovima. Snimalo se na zagrebačkoj Trešnjevci, i za tih nekoliko minuta pojave na ekranu trebalo je čak dva sata snimanja. Prije toga “podvrgnuli” su me “tretmanu” uređivanja koji mi nije bio mrzak, ali ipak je sve skupa bilo naporno. I učinili su nešto što mi se svidjelo – uz mene je bila mlada manekenka koja je, najvjerojatnije, trebala predstavljati mladost i svježinu koju treba sačuvati što dulje, i ja koja svijetu izgovorenom rečenicom poručujem: Kozmo je – ljepota koju živite. Morala sam, valjda, zbog uvjerljivosti, ponoviti tu rečenicu čak četiri puta izlazeći iz velike drogerije u tom dijelu Zagreba. Nije to baš ugodno, ali sve što se mora, nije ni teško. Nije mi to pogotovo i zato što strahovito držim do te tvrtke koja je hrvatska, koja nudi ono što našoj ženi, ali i muškarcu treba.

Mora da su ljudi iz marketinga Agrokora “pročitali” moje misli, i neka ih je telepatija dovela do mene. Ne mislim da sam tako strahovito važna da ću pridonijeti velikom uspjehu Kozma, ali ipak si umišljam da mogu još svijetu pokazati – da se ne isključujem iz društva, da to ne trebaju ni oni koji su i u mojim godinama, kako bismo pokazali “nevjernicima” da još nismo za otpis. Na takva razmišljanja ne treba se ljutiti nego vidjeti zašto je to tako. Dabome da nisam mislila na biološku starost, jer, stresem se zbog onoga što se obično čuje, pa čak i u novinama – svatko tko prijeđe pedeset, star je, a oni koji su u sedamdesetima, ako i umru, čuje se – naživjeli su se. Nehumano, neistinito, grozno! Nikad nisam krila svoje godine jer, valjda sam od rijetkih sretnica koje su u svakoj dobi pronalazile i smisao i sadržaj života, veselile mu se i nastojale to veselje prenijeti i na druge.

Znala sam reći da sam najsretnija sad, u “razmijenjenom devetom desetljeću”, uz četvrtoga muža, koji je, iako je to malokoji, ipak unio promjenu i u moj život. Tolerantan je, obrazovan, nije ljubomoran ni na moju prošlost, ni na sadašnjost. Svašta sam u životu radila, ali svaki novi posao značio je i neki izazov. Nije samo šnajderaj bilo moje zanimanje, iako ga nikad nisam ispuštala iz ruku. Zar je kupnja svih tih mojih kuća u Švicarskoj nešto što bi trebalo zanemariti, ili one u Opatiji, a da i ne govorim o kupnji umjetnina koje su se pokazale dobrom investicijom, ali bile su mi drage i zbog toga što sam se osjećala smireno okružena tom ljepotom. Ljepota je nešto što me uvijek vuklo naprijed, što me poticalo i ukazivalo na to kako je život ipak prekrasan. Ne bih voljela da zvuči neskromno, ali kad danas analiziram sve što sam u životu radila, pitam se odakle mi je bila energija za sve to, jer ljudi i dalje misle da bogatstvo i status u društvu “padaju s neba”. A i to sam već nekoliko puta rekla – ništa mi nije bilo poklonjeno, ali i da jest, ne bi u tome bilo toliko draži kao što je u onome što je stečeno vlastitim trudom i domišljatošću.

Voljela sam ljude poticati kad bi u njihovoj akciji prepoznala sebe u bilo kojem razdoblju života. Rado sam im pomagala, ali iznad svega cijenila sam poduzetne. Oni razbijaju stereotip o nemogućem. Jer, ništa nije nemoguće ako si postavimo cilj i razradimo taktiku – i, dabome, krenemo u akciju. Od posla pa do ljubavi. Moralo bi mi se vjerovati kad to kažem, jer, ni u jednom ni u drugom nisam ni početnik ni gubitnik. Šivala sam, proputovala sam kuglu zemljinu “uzduž i poprijeko”, kolumnistica sam Glorije od prvog broja, tiskano mi je sedam knjiga, bila sam nositeljica i učesnica tko zna kojih sve ne revija, sudjelovala sam aktivno u stvaranju dokumentarnog filma o svom životu – jednom riječju, mislim da sam znala prepoznati što činiti u kojem trenutku. Pa čak kad se i udati i rastati u pravo vrijeme. Čak i ne mogu do kraja objasniti zašto me toliko obradovao poziv iz odjela za marketing tvrtke Agrokor. Bilo je to nešto novo čak i za mene, nešto što nisam mogla odbiti. No, sad nije bio u pitanju novac, nego sreća što se konačno netko pametan sjetio da su za reklamiranje kozmetike važniji oni koji su u godinama i koji pomoću nje izgledaju lijepo i dotjerano, nego mladost koja je sama po sebi lijepa.

Eto, i u ovoj dobi može se raditi nešto što je još jučer bilo nezamislivo. Činilo mi se, kad su me nazvali iz Agrokora i upitali bih li reklamirala njihovu prodaju, da su čak bili i iznenađeni što sam odmah pristala. A pristala sam jer sam bila sigurna da na taj način pomažem svim ženama da shvate da ima i onih koji o “vremešnim ljudima” misle drugačije nego se obično čuje. Drugi je razlog, možda još veći, što ta tvrtka pripada ljudima koji su svojim radom, svojom upornošću došli dovde dokle jesu. Poznam ih kad nisu ni imali ovo što imaju sad, ali uvijek su stvarali. Ako moja pojava na reklami pridonese prosperitetu te tvrtke, bit ću i presretna. Ne mogu sakriti da sam čak i uzbuđena pri pomisli kako će to sve izgledati, jer, složit ćete se, početak u devedesetim godinama života, pa ma o čemu se radilo, nije baš lagan. No, kad je u pitanju ljepota, kad treba ženi reći što da radi da bi bila žena, meni ništa nije teško učiniti. Najlakše je, zapravo, ponoviti onu rečenicu koju sam izgovorila na reklami – Kozmo je ljepota koju živite.