Moj krevet je mučilište...

Živim u velikom gradu, daleko od naše zemlje. Sad mi je 28 godina. Svi se slažu da spadam u ljepotice, muškarci se za mnom okreću. Ovaj s kojim sam sad izvanredno je lijep, pravi je macho. Gotovo svaki dan provodim u njegovoj garsonijeri. Njegova potreba za seksom je neutaživa i agresivna. Silovit je, koristi moje tijelo, nije nimalo nježan. Nisam u njega ludo zaljubljena, na neki način ga volim, a voli ga i moje tijelo. Naš seks je luđačko borilište, ponekad zna biti mučilište, prisiljava me na seksualne nastranosti koje mi se gade. Ako neću, znam da će me ostaviti. Ne sjećam se da je ijedan muškarac s kojim sam hodala bio nježan, nisam bila odgojena za tu vrstu ljubavi. Ne znam što da radim. Da se pokorim onome što svi rade… ili da izaberem samoću? Ali, kako biti sama kad, naviknuta, više sama ni ne mogu biti? U tom društvu ne smije se reći ne: odbiješ li nekoga, naći će drugu koja će već prve večeri reći da.

Hanelore Danas je seks opscen, lišen svake zdrave žudnje, hladna mišićna ekshibicija. Jednom problematičnom machou kojega čak ni ne volite, dopuštate da vas koristi kao stvar. Svatko ima pravo reći ne. Vi kažete da. Postoji i drugačiji seks: lijep, nježan, topao, tijelo je samo jedan dio onoga što ljude spaja, u kojemu ima ljubavi, iz koje se rađaju djeca i životno veselje. Izabrali ste, na žalost, najlakši i najpovršniji: pokoravate se onome što je trend, jer to svi rade. Vaš izbor vam dopušta da kažete ne. Možda bi to bilo baš originalno u krugu u kojemu se krećete, gdje svi kažu da. No, kakve to ima veze sa samoćom? Možda ste, misleći na nju, mislili na “biti sami”. Pa što ako biste neko vrijeme bili sami umjesto u nečijoj postelji?