Moj mali svijet uspomena

– Ovo je moja kuća uspomena u kojoj svaka stvar ima svoju priču. To je moj mali svijet, moj dom u kojem čuvam najintimnije stvari, bogatstvo kojim se ponosim jer vrlo dobro znam da su ovdje moji korijeni – kaže riječka glumica Leonora Surian, koja je u kamenoj kućici na obroncima Učke, sagrađenoj potkraj 19. stoljeća, skupila ne samo brojne obiteljske uspomene nego i osobne stvari. Primjerice, kolijevku od bambusa u kojoj su je prije 31 godinu uspavljivali otac Giorgio Surian, glasoviti operni pjevač koji nastupa od njujorškog Metropolitana do milanske Scale, i majka Leonida, pijanistica i slikarica. Kolijevku kupljenu u Milanu redom su nasljeđivala Leonorina braća Giorgio, kojem su danas 24 godine, i od njega dvije godine mlađi Stefano, te sestrične i bratići.

Čak jedanaestero djece u njoj je odspavalo svoje prve dane. A u drvenoj škrinji koju je napravio Leonorin tata, a ona je poslije oslikala, sačuvano je njezino prvo pleteno odijelce, cipelice u kojima je prohodala, ružičasta plesna haljinica.

Kuća lutaka

Na polici u dječjoj sobi posložene su krpene lutke koje je počela izrađivati s petnaest godina, prema knjizi koju joj je kupio otac. Ostalo ih je samo nekoliko od sedamdesetak koliko ih je izradila, jer većinu je darovala. “Hohlice”, drvene police i ormariće u kupaonici, te vrata ormara u sobama, koje je renovirala uz pomoć oca i braće, sama je i oslikala. Cvjetićima je ukrasila i bijelu plohu bojlera, okvir ogledala, rubove starog televizora.

– Kako sam se cijeli život selila – od Rijeke u kojoj sam rođena, do Milana i Venecije, gdje sam živjela s roditeljima i braćom, a zatim i do Bologne i Rima, gdje sam studirala glumu – postojala je mogućnost da izgubim svoje korijene. A željela sam znati odakle potječem i gdje je moj dom. Sada znam da je ovdje, u Istri. Izradila sam i obiteljsko stablo, a u album pažljivo posložila obiteljske fotografije, počevši od prabaka i pradjedova, jer često se iznenadim kako neki ljudi vrlo malo znaju o svojim precima – priča Leonora koja je prije mjesec dana na trsatskoj Gradini predstavila svoj prvi CD znakovitog naslova “Moj mali svijet”, a od ovog tjedna je gledamo u njezinoj prvoj TV ulozi, kao novinarku Milu Radić u serijalu “Sve će biti dobro” na HTV-u.

Prije pet godina slučajno se u Rijeci upoznala s Mani Gotovac, tadašnjom intendanticom riječkog kazališta, i nakon audicije dobila manju ulogu u predstavi “Filumena Martirano”, u kojoj je i pjevala i glumila. Uskoro joj je ponuđen stalni angažman te se preselila se u Rijeku, koja je samo četrdesetak minuta vožnje automobilom udaljena od njezine istarske oaze. Staru kamenu kućicu podno Učke, koja je pripadala daljem rođaku njezine obitelji i u susjedstvu je kuće u kojoj živi njezina baka Emilija, kupila je prije desetak godina prvim honorarom koji je zaradila još kao studentica, a pomogli su joj i roditelji.

Glumica građevinarka

Kuća je bila derutna, djelomično bez krova, te ju je s ocem i braćom obnavljala tri godine. Kako bi što vjernije očuvali nekadašnji izgled stare istarske kuće, “tavelicama” s krova popločili su pod dnevnog boravka te je pokrili novim crijepom. Na metalnoj pločici na ulaznim vratima je Leonorino ime, a s njezine unutrašnje strane piše – casa dolce casa (dome, slatki dome) – pa gosti koji prijeđu prag njezina doma doista ulaze u kuću njezinih uspomena, koje je skupila švrljajući po podrumima i tavanima majčine i očeve obitelji.

Od klavira August Forster, na kojem je Leonorina majka svirala u djetinjstvu, goblena bake Štefice iz Rijeke, umjetničkih fotografija djeda Milana, prvog bračnog kreveta njezinih roditelja, do keramičkih posuda za ulje, koje je s putovanja iz Egipta donio pradjed Slavko, pomorac, “bocuna” i bačvi za vino, naslijeđenih od nona Nine, koji je s bakom Emilijom imao oštarije u Rijeci i Opatiji. Iz jedne bakine oštarije u glumičinoj je kuhinji sačuvan metalni Westfalia stroj za rezanje pršuta, lonci i posuđe, vage, mlinci za kavu, 15-estak starih glačala, rudarske svjetiljke, preslice…

– Susjedi znaju da skupljam stare stvari pa me se sjete kad čiste svoje tavane. Sve te stvari doista izgledaju kao da im je jedino mjesto na smeću, ali kad ih ispoliram, neprepoznatljive su, sjajne i privlačne – priča Leonora koja se radi svoje prve TV uloge privremeno, na nekoliko mjeseci, preselila iz Rijeke u Zagreb. Tako da će rjeđe boraviti u svojoj istarskoj oazi, ali se veseli što će nedjeljama moći posjećivati Sajam antikviteta na Britancu i pronaći pokoju sitnicu za svoj dom, zbog kojeg je postala i vješta građevinarka: sama je, naime, sagradila kameni zid oko drveta ladonje pred kućom.

– Ne treba za to neka posebna mudrost – veli Leonora – dobila sam osnovne upute u kojem omjeru trebam pomiješati pijesak i cement. Nije ta ograda neko umjetničko djelo, ali moji će se unuci, budem li ih imala, moći pohvaliti da ju je zidala njihova nona.

Jagoda Zamoda