Moj oproštaj od supruge

Iza mene je više od četiri desetljeća karijere i cijelo to vrijeme nekako sam uspijevao svoj privatni život držati po strani. Mislim da o meni treba govoriti ono što radim, a ne što sam kupio ili gdje sam bio. No, prošlo je sedam mjeseci od smrti moje žene i nekako je sazrela potreba da to kažem naglas. Sve je naizgled isto, ali još sam u boli i velikoj tuzi. Nema dana da ne otplačem barem desetak minuta i onda mi je nekako lakše – otkriva dio svoje najdublje intime Vladimir Kočiš Zec , 62-godišnji zagrebački kantautor i član grupe Novi fosili, čija se pjesma “Dobro ti jutro, ljubavi” ovih dana vrti na radiopostajama. Riječ je o pjesmi koju je posvetio svojoj voljenoj supruzi Snježani, koja je lani u kolovozu izgubila bitku sa zloćudnom bolešću. To je njegova himna pravoj ljubavi i njegov način kako nastaviti živjeti u mislima na svoju Žanu, sretan što ju je imao uza se makar i samo devet godina.

Kako je nastala spomenuta pjesma? – Napisao sam je desetak dana nakon Žanine smrti. Bio sam kod prijatelja na Olibu i dočaravao sam im neke slike iz našeg života, koje je Leonardo Baksa Čeči uobličio u stihove. Svaki motiv iz te pjesme je stvaran. Mogu pokazati brezu koja se u njoj spominje, vrt, plot, mačku na plotu, smetlare koji ujutro odvoze smeće, poštara koji zvoni, mogu otvoriti prozor i pustiti u kuću miris toplog kruha iz obližnje pekare… Iako Žane više nema, moje druženje s njom je vrlo intenzivno ujutro i zato sam pjesmu nazvao “Dobro ti jutro, ljubavi”. Ali nije to balada, jer nam nije ni bila namjera da budemo patetični, već pop-rock pjesma, kakva bi se Žani najviše i svidjela. To je najiskrenija i najosobnija pjesma koju sam ikada napisao.

Je li vam je bilo teško stvarati u vrijeme Žanine bolesti? – I dok je Žana bila bolesna, ja sam radio. Kroz to vrijeme napisao sam mnogo lijepih pjesama koje će se izvesti na Krapinskim popevkama, festivalima u Splitu i Pitomači, kao i na festivalu domoljubne pjesme u Slavonskom Brodu. Prošli tjedan izašao mi je i DVD “Live at Tvornica”, sa snimkom koncerta kojim sam lani u zagrebačkoj Tvornici proslavio 40 godina karijere. Uz to sam i umjetnički direktor glazbenog festivala u Čakovcu, mnogo i nastupam, a i Fosili su se ponovo okupili. Stvarno puno radim, ali sve mi nekako lagano ide. Kao da me Žana odnekud gleda i gura naprijed. Bog ti s jedne strane uzme, a s druge da, ali stalno ponavljam – Bože, hvala ti što si mi dao snage da kompenziram tu bol koja je strašna. Žao mi je samo što tu radost stvaranja i moj ponos zbog toga ne mogu podijeliti sa Žanom.

Kako se nosite s tugom? – Neki sam dan slušao na radiju majku Luke Ritza i baš me dirnuo taj razgovor. U svakoj rečenici osjećao sam njezinu tragediju, ali je smogla snage da tu svoju tugu podijeli s drugima. I ja bih volio da ova moja ispovijest pomogne ljudima koji su u istoj situaciji, pokaže im put, pruži im nadu da život može ići dalje unatoč tuzi i boli. A prolazio sam kroz razne faze. Najprije sam se pitao zašto se to moralo dogoditi baš meni. Zatim sam bio ogorčen. Čak ljut na Žanu što je otišla. Znam da je sve to proizlazilo iz osobnog egoizma, ali nisam si mogao pomoći. Sad sam u fazi kad nasljeđujem sve njezine vrline. Velikodušnost, strpljivost, pedantnost. Svaki si dan sam kuham, jer sam tako opet s njom. Ufuram se da je tu, da mi kaže kako nešto ne radim dobro, pokazuje kako to treba napraviti… Zahvaljujući Žani počeo sam i planinariti pa sad jedva čekam lijepo vrijeme da odem u brda. Svaku nedjelju idem u crkvu. I prije sam vjerovao, ali nisam prakticirao vjeru. Sada imam za to potrebu, i ta mi je promjena otvorila mogućnost drukčijeg načina razmišljanja i komunikacije s Bogom.

Diana Šetka

Pročitali ste skraćeni tekst. Cijeli intervju o najtežim danima Vladimira Kočiša Zeca pročitajte u novoj Gloriji (br. 795) ili se pretplatite na PDF izdanje .