Moj put do vrha

Iako nikad u oglašavanje nije uložila ni centa, 66-godišnja pariška kreatorica Agnes B. u protekla je tri de­setljeća izgradila modno carstvo sa 150 trgo­vina diljem svijeta i šest tisuća zaposlenih. Njezin otkačeni chic posebno se sviđa umjetnicima, pa su među njezinim klijentima glazbenici poput Davida Bowieja, Patti Smith i Trickyja, filmaši Da­vid Lynch, Leonardo Di Caprio i Jodie Foster, a Agnes B. posebno je ponosna na to što je radila kostime za filmove “Pakleni šund” i “Reservoire Dogs” redatelja Quentina Tarantina, te što crvenim tepihom u Cannesu u njezinom smokingu šeće Gilles Jacob, direktor najvećeg filmskog festivala na svijetu.

S majkom petero djece i trinaestero unučadi, čije je pravo ime Agnes Trouble, razgovarali smo u Sarajevu, za 14. filmskog festivala, čiji je zaštitni znak i glavnu nagradu Srce Sarajeva upravo ona kreirala. Ondje je prikazan i dokumentarac “Calle Santa Fe”, čija je producentica, dramatična ispovijest autorice Carmen Castillo, sudionice pobune protiv čileanskog diktatora Augusta Pinocheta 1974. Puni ste energije: u čemu je vaša tajna? – Uvjerena sam da ljubav pokreće svijet. Vri­jeme provodim s ljudima koje volim: članovima obi­telji, prijateljima, umjetnicima i poslovnim suradnicima. Mo­ja velika prednost je što sam brza i vodim se intuicijom, pa mi nije problem istovremeno raditi ne­koliko raz­ličitih poslova: dizajnirati novu kolekciju, producirati filmove, pripremati otvorenje novih trgovina diljem svijeta… Osim odjeće za žene, muškarce i bebe, dizajniram nakit, plakate, knjige i časopise, imam svoju kozmetičku liniju… Zašto ne volite da vas zovu modnom dizajnericom? – Jer ne pripadam tom svijetu, nemam nijednog prijatelja iz modnog svijeta, ne čitam modne magazine, niti obilazim trgovine… Meni je na prvom mjestu čovjek, a ne odjeća. U odjeći koju nosi čovjek se mora osjećati ugodno i ona mora održavati njegovu osobnost. Osim toga, moja je odjeća vrlo izdržljiva, čak i moje majice ljudi mogu nositi godinama. Ako bih se već morala definirati, nazvala bih se stilisticom. Zapravo, ja sam poslovna žena, koja se cijelog života borila za preživljavanje svoje obitelji i tvrtke.

U kakvoj obitelji ste odrasli? – Odrasla sam u Versaillesu: otac mi je bio pravnik, a majka je obitelj s četvero djece držala na okupu i od nas je tražila red i disciplinu. Otac mi je s druge strane bio zabavan i drag, vodio me u operu i kazalište, a kad mi je bilo 12 godina, poveo me na putovanje Italijom. U Italiji sam otkrila renesansu i odlučila postati muzeolog.

Zašto niste upisali studij muzeologije? – Mjesec dana nakon mature već sam bila udana za izdavača Christiana Bourgoisa, koji je bio devet godina stariji od mene. S njim sam ubrzo dobila blizance. “B” u imenu moje tvrtke zapravo je prvo slovo prezimena mog pokojnog supruga. Sviđa mi se jer zvuči vrlo tajanstveno. Koliko je potrajao vaš brak? – Dvije i pol godine. Moj suprug je bio pravi intelektualac, po cijele dane je čitao, a stvarni problemi i pranje pelena uopće ga nisu zanimali. Osim toga, djelovao mi je i strahovito star, razlika u godinama među nama bila je nepremostiva. Kad sam se drugi put uda­la i bila trudna sa zemljoposjednikom iz jugozapadne Francuske, koji ima svoje vinograde, maslinike i voćnjake, već sam bila baka. Jeste li još udani? – Ne. Kad sam se nakon deset godina braka drugi put razvela, zarekla sam se da više neću pred oltar. Kad me moj partner nedavno zaprosio, rekla sam mu da bi žena u mojim godinama smiješno izgledala u vjenčanici. Ali to ne znači da, usprkos tome, ne možemo zajedno živjeti sretno do kraja života. Koliko djece i unuka imate? – S trojicom muškaraca imam petero djece, a u ožujku iduće godine trebala bih četrnaesti put postati baka. Kad se uža obitelj okupi u mojoj kući za Božić, bude nas i pedesetak za stolom. Koji su vam bili najteži trenuci u životu? – Kad sam kao 20-godišnjakinja ostala sama, bez po­sla, s 1,5-godišnjim blizancima. Spasilo me to što sam bila previše ponosna da tražim pomoć od bivšeg supruga i roditelja, koji su jedva čekali da se vratim kući i da mi napune glavu pričama o mojoj neodgovornosti… Sa sino­vima sam živjela u podstanarskom stanu – od namještaja smo imali samo dva madraca, stol i tri stolca, a odijevala sam se na buvljacima i rasprodajama u Monoprixu, najjeftinijem francuskom lancu. Iako je moja odjeća bila je­ftina, kombinirala sam je na svoj na­čin, što je zapazila urednica časopisa Elle i pozvala me da se priključim redakciji. Nakon dvije godine shvatila sam da me ne zanima skupljanje odjeće po trgovinama, pa sam počela sama kreirati, noću kad bi djeca zaspala. Dvije godine sam kao freelancer radila za druge, 1966. osnovala sam vlastitu tvrtku, a 1975. otvorila prvu parišku trgovinu u bivšoj mesnici. Ostalo je povijest. Kako objašnjavate svoj uspjeh? – Ljude morate stalno iznenađivati, a ja to ne činim reklamnim kampanjama – u oglašavanje nikad nisam uložila ni centa, nego proizvodima: odjećom, cipelama, kozmetikom, nakitom, satovima… U našim trgovinama zajedno kupuju cijele obitelji i kupci su nam vrlo vjerni, ljudi isti komad odjeće mogu nositi godinama. Rade li vaša djeca s vama? – Sin mi je direktor tvrtke, drugi je pjesnik, najstarija kći bavi se uređenjem interijera naših trgovina, srednja je videoumjetnica, a najmlađa obožava konje. Gdje proizvodite odjeću? – Sve osim jeansa proizvodimo u Francuskoj: zbog patriotizma, kvalitete i kontrole procesa proizvodnje. Nemoguće je kontrolirati što se događa u tvornicama u dalekim zemljama, a ja ne bih mogla podnijeti pomisao na to da u njima možda rade maloljetnici ili djeca. Nekoliko puta sam se zbog toga posvađala sa sinom, direktorom tvrtke, koji se vodi isključivo poslovnim razlozima, pa želi proizvoditi jeftinije. No, meni profit nije na prvom mjestu. Zašto ste uz trgovine u Parizu, New Yorku i Hong Kongu otvorili galerije i kina? – Jer želim pomoći mladim umjetnicima da se afi­rmiraju. Primjerice, prva sam izložila fotografije Rya­na Mc Ginleya, kojeg sam upoznala prije osam godina na jednom partiju. Iz džepa je izvadio desetak fotografija, koje su me oduševile, i priredila sam mu izložbu. Danas Ryan surađuje s najvećim magazinima i galeristima… Isto tako, među prvima sam prepoznala vrije­d­nost tzv. umjetnika ulice, poput Jean-Michela Basquiata. Kupujete li odjeću koju nosite? – U Sarajevu sam na Baščaršiji naletjela na cipele s drvenim potplatom i uvrnutim špicom – takozvane aladinke, i kupila ih. Inače ne idem u shopping, nemam za to vremena.

Kako biste opisali svoj stil života? – Ostala sam vjerna idealima iz ‘68, kad smo se kao ljevičari hipiji na barikadama u Parizu borili za pravednije društvo. To su bili najuzbudljiviji dani mog života i nastojim ih ne iznevjeriti.

Je li vam novac važan? – Znam kako je to biti pun ideja, a praznog novčanika, zbog toga pomažem mladim umjetnicima na početku karijere. Uz galerije i kina, osnovala sam i producentsku kuću, a uskoro ću registrirati i privatnu fondaciju koja će financirati umjetničke i ekološke projekte. Radite li od jutra do mraka? – Ne. Moj radni dan počinje poslije podneva i traje do osam-devet na večer. Jutro je vrijeme za razmišljanje i plivanje, a večer za druženje s prijateljima. Kako je započela vaša suradnja s Mirsadom Purivatrom i Sarajevo film festivalom? – Miru sam upoznala 1994. u Parizu: bila je hladna zima i na molbu zajedničkih prijatelja pomogla sam mu da se smjesti dok ne dobije vizu za New York. Potaknuta ratnim strahotama dizajnirala sam Srce Sarajeva, koje smo prodavali u našim trgovinama, a za taj novac smo kupovali hranu i dopremali je u opkoljeni grad. U Sarajevo sam prvi put stigla 1996. i dosad sam u njemu bila 11 puta. Kad je direktor festivala prije pet godina odlučio da glavna nagrada bude upravo Srce Sarajeva, bila sam vrlo dirnuta.

Kakvi su vam planovi? – Idućih mjeseci otvaram nove trgovine u Los Angelesu, Hong Kongu i Japanu, a u ožujku sljedeće godine po vlastitom scenariju režirat ću svoj prvi film, u kojem će glavne uloge igrati britanski glumac Terence Stamp i Francuskinja Sylvie Testud. Riječ je o filmu ceste, u kojem junakinja pobjegne od kuće, a život joj promijeni poznanstvo s neobičnim kamiondžijom. Iako priča nije autobiografska, u njoj sam opisala mnoga vlastita iskustva.

Kruno Petrinović