Moj ubrzani tečaj hrvatskog

Od “Čarolije” ću se odmoriti u Hrvatskoj: veselim se odlascima u ribolov sa svojim prijateljima, ribarima s Pelješca, a nakon povratka s mora svojim ću curama pripremati ono što sam taj dan ulovio. Ljepše ljetovanje ne mogu ni zamisliti – kaže 38-godišnji talijanski glumac Paolo Romano, zvijezda popularnog TV serijala “Čarolija”, koji se ovih dana ne odvaja od talijansko-hrvatskog rječnika. Naime, uoči dolaska na Jadran 38-godišnji talijanski glumac želi usavršiti znanje hrvatskog jezika kako bi se sa svojim prijateljima u Dalmaciji mogao još bolje sporazumijevati. Od svega što je dosad naučio, posebno su mu drage uzrečice i poslovice, koje sipa kao iz rukava. S Paolom Romanom, koji u “Čaroliji” glumi homoseksualca, bolničara Alda Dessija, razgovarali smo u njegovu prostranom stanu u širem središtu Rima, čija je dnevna soba ukrašena obiteljskim fotografijama s ljetovanja na Jadranu. Uspomene su to na prekrasne trenutke koje je na moru proveo sa suprugom Francescom te kćerima Blancom (6) i Ninom (3), a ovog će kolovoza na Pelješcu proslaviti i prvi rođendan treće kćerkice, Rose.

Kako ste otkrili čari hrvatske obale? – Moj punac je potkraj sedamdesetih “otkrio” Pelješac, na kojem većina cesta tada još nije bila asfaltirana. Svidjeli su mu se ljudi, ljepota mora i krajolika te mir ribarskog sela u koje, eto, dolazi već tridesetak godina. Srećković sam jer mi je supruga u brak donijela najbolji mogući miraz – idealno mjesto za odmor. Kad sam 2003. prvi put došao na hrvatski Jadran, nisam mogao ni sanjati da takvo mjesto postoji u srcu Europe.

Odnose li se ljudi s Pelješca prema vama kao prema glumačkoj zvijezdi? – Svi gledaju “Čaroliju”, ali mi je drago što su me moji prijatelji u Hrvatskoj prihvatili kao sebi ravnog. Na Pelješcu svako jutro ustajem u pet kako bih s ribarima išao na more. Prije nego što se ukrcamo na brod, popijemo čašicu rakije da se ugrijemo jer je u svitanje ondje hladno. Ne mogu se ni zamisliti na nekom mondenom mjestu, kamo ljudi odlaze samo da bi bili viđeni. Ja na Pelješcu mobitel držim u sobi, samo na večer provjerim je li bilo poziva, a mjesec dana, koliko ondje ostajemo, provedem u istim kupaćim gaćama. Malo je mjesta na svijetu gdje možete biti toliko opušteni.

Nedostaju li vam večernji izlasci te odlasci u restorane i klubove? – Ma kakvi. Na Pelješcu imam sve što mi treba, a to je jedan kafić u kojem mogu popiti karlovačko pivo, domaće vino ili rakiju. A koja hrana može biti bolja od ribe koju ste taj dan sami izvadili iz mreže ili ulovili roneći s puškom? Mene i moju suprugu zanimaju samo takve stvari.

Čime vas je supruga privukla? – Francesca je bila moja učitelja plesa u Rimu. Kad sam je prvi put ugledao na tečaju tanga, u trbuhu sam osjetio one famozne leptiriće i po tome sam znao da je ona – prava. Nikad neću zaboraviti što sam pomislio kad su nam se pogledi prvi put sreli: da se uz nju želim buditi svakog dana, kako bih uvijek iznova mogao zaroniti u njezine oči. Kad smo se bolje upoznali, shvatio sam da volimo i cijenimo iste stvari te da se savršeno nadopunjujemo. Među nama nema prepirki čak ni oko odgoja kćeri. Suglasni smo da djecu, što je dulje moguće, treba zaštititi od utjecaja televizije, kompjutorskih igara, mobitela i sličnih stvari. To danas u Italiji, kad svaki šestogodišnjak ima svoj mobitel te sate provodi ispred ekrana, nije nimalo jednostavno.

Plaši li vas budućnost u kojoj će živjeti vaše kćeri? – Uvjeren sam da će se mnoge stvari u našem društvu morati radikalno promijeniti. Možda će mi muškarci zamjeriti, ali smatram da su žene danas superiorne u mnogo stvari jer je njihova slika svijeta potpunija od naše. Tisućljećima su našom civilizacijom upravljali muškarci i nisam siguran da je to najbolji od svih svjetova: možda je vrijeme da se taj posao sad prepusti ženama. U svakom slučaju, ne sviđa mi se svijet u kojem je netko, zbog mjesta za parking, spreman potući se sa susjedom ili ga čak upucati.

Želite li još djece? – Nismo planirali ni najmlađu, Rosu, a ipak je danas s nama i svi smo zbog toga presretni. No, mislim da nam je troje djece i više nego dovoljno.

O čemu ste vi maštali kao dijete? – Sanjao sam o tome da ću biti sportaš i istraživač, da ću učeći jezike proputovati svijet i upoznati različite kulture i narode. Ni na kraj pameti nije mi bilo da bih mogao postati glumac.

Kako je do toga došlo? – Kao 17-godišnjak otišao sam na predstavu u kojoj je glumila moja dobra prijateljica. Igrom slučaja, za iduću predstavu trebali su zamjenu jer se jedan glumac razbolio, i ja sam dobio tu malu, sporednu ulogu. No, bio sam dobar i svi su mi rekli da moram nastaviti. Stoga sam upisao dvogodišnju glumačku školu.

Jesu li vam roditelji plaćali školovanje? – Ne. Osam godina sam svaku večer radio kao konobar u diskotekama, restoranima i barovima, a ljeti bih još uz to bio turistički animator. Sve dok me 1994. nisu primili na studij glume na milanskoj akademiji, nisam bio siguran da ću život posvetiti glumi. Jedan moj profesor lijepo je rekao da gluma nije poziv za odabrane, nego prokletstvo kojeg se šačica nesretnika ne može osloboditi cijeli život.

Zašto volite svoj posao? – Gluma i kazalište omogućuju mi da se ozbiljno bavim tekstovima koje su napisali velikani duha. U Shakespeareovim dramama napisano je gotovo sve što čovjek treba znati o svijetu. A gluma u sapunicama, gdje je riječ uglavnom o osjećajima, uzbudljiva je igra, pogotovo ako je ekipa dobra i složna, kao na setu “Čarolije”.

Ima li u vašoj obitelji još umjetnika? – Ne. Moj otac je profesor matematike i fizike, koji je radio kao programer u multinacionalnoj kompaniji, majka mi je domaćica, a brat računalni stručnjak. S umjetnošću je veze imao samo djed s majčine strane, Sicilijanac, koji je bio samouki glazbenik i lijepo je slikao.

Odrasli ste na sjeveru Italije: kad ste se preselili u Rim? – Nakon što sam 1998. diplomirao glumu, nisam imao preciznu ideju što i kako dalje. Zahvaljujući honoraru koji sam zaradio snimajući jednu reklamnu kampanju u Turskoj, otišao sam na tri mjeseca u Južnu Ameriku i putujući autostopom, s naprtnjačom na leđima, po Argentini, Urugvaju i Čileu, shvatio sam čime se u životu želim baviti. Nakon povratka u Italiju preselio sam se u Rim, gdje za glumce ipak ima najviše posla.

Nedostaju li vam danas daleka putovanja? – Katkad mi nedostaje taj osjećaj slobode, da potrpam stvari u naprtnjaču i odem kamo me volja. No, onda pogledam svoje djevojčice i shvatim gdje mi je mjesto.

Kakvi su vam profesionalni planovi? – Nemam ih. Nadam se da ćemo na jesen nastaviti snimanje “Čarolije”, a želio bih režirati svoj prvi dugometražni film. Dosad sam snimio jedan kratki i dva dokumentarca i shvatio sam da me režija zanima mnogo više od glume. Osim toga, obećao sam si da ću nakon povratka s Pelješca prestati trenirati nogomet s talijanskom glumačkom reprezentacijom jer mi to oduzima previše energije i vremena, te da ću naučiti svirati barem jedan instrument.

Kruno Petrinović