Moja Afrika

Afrika je i danas sinonim za siromaštvo, bolesti i okrutne diktatore. Nepregledne stepe Serengetija i snježni vrhovi Kilimandžara, krda slonova i gepardi u lovu viđeni u mnogim dokumentarcima i na fotografijama teško brišu upečatljivu sliku izgladnjela djeteta s licem punim muha. Iz naše perspektive, Afrika jest surova i ljudi ondje teško žive, ali pustolova će nesumnjivo očarati raskoš kultura i boja Crnog kontinenta. Ako želite izbjeći komercijalne safarije i preskupa odmarališta ograđena bodljikavom žicom, najbolje je, i najekonomičnije, doletjeti do Istanbula pa presjesti u neki od čestih aviona koji idu do samog srca Afrike. Da je Etiopija iznimna zemlja, otkriva letimičan pogled na kartu: zemlja bez mora načičkana je gradovima i gorjem čija imena podsjećaju na ona iz “Gospodara prstenova”. Tako smo preletjeli Gondor, Bahir Dar, Arbu Minch, Nazret, Debre Birham…

Oboružan strpljenjem Svoju Afriku doživio sam već pri silasku iz aviona u Adis Abebi, u aerodromskoj zgradi, kad sam shvatio da je sat najbolje ostaviti kod kuće i oboružati se – strpljenjem. Naime, naš je vodič kasnio satima, a piće smo dobili tek nakon trećeg naručivanja. Preglasna glazba iz kreštavog monozvučnika, grupica žena s djecom spava tik uz uređaj za kontrolu prtljage, zahodi bez komadićka toaletnog papira…

Stakleni neboderi ‘novog cvijeta’ Etiopija je autohtona Afrika, možda i zato što je, za razliku od drugih zemalja na Crnom kontinentu, samo u kratkom razdoblju uoči Drugog svjetskog rata bila pod vlašću jedne europske države – Italije. Adis Abeba u prijevodu s lokalnog amharskog jezika znači “novi cvijet”. Glavni grad smjestio se podno planine Entoto. Osnovala ga je, potkraj 19. stoljeća, kraljica Taytu Betul. Danas je to prava ljudska košnica (ima 2,8 milijuna stanovnika) sa staklenim neboderima opasanim bambusovim skelama: građevinci koji rade bez ikakve mehanizacije. Prometna gužva koju stvaraju prastare lade po jednoj od najvećih gradskih ulica (Aveniji Josipa Broza Tita, što govori o nekadašnjem velikom prijateljstvu jugoslavenskog predsjednika i etiopijskog cara Hailea Selasieja) te poslovni ljudi u prevelikim odijelima i šarenim kravatama – govore o biznisu na afrički način.

Navijački okršaji Kruha i igara, odnosno – nogometa, krilatica je koje se drže etiopski političari. Oni dobro znaju da je većina žitelja presiromašna da bi mogla kupiti televizor pa su na glavnom gradskom trgu postavili ogroman ekran. Zbog gužvi uoči utakmica engleske premier-lige policija je stalno u pripravnosti, jer se nerijetko događaju pravi navijački okršaji. Nogomet je, inače, tema svakog razgovora običnog puka. Iako cijene i svoje atletičare, neusporediva je njihova opijenost nogometom.

Vozi polako – zbog krava Iz Adis Abebe krenuli smo prema jugu, u 500 kilometara udaljen grad Arba Minch. Zbog stoke koja hoda cestom treba voziti oprezno, jer onaj tko udari kravu, dužan je platiti odštetu odmah i bez uviđaja. Krave su tu mjerilo svega, njima se čak kupuju žene.

Babuni kradljivci Arba Minch je smješten na obali velikog jezera Abaya. Kolibe koje gledaju na jezero i čopori babuna koji u potrazi za hranom kradu torbice, njegova su vinjeta. Jezerska voda mami na osvježenje, ali to je nemoguća misija jer uz tisuće ptica i nilske konje u njoj žive golemi krokodili, nerijetko duži i od osam metara.

Bijelci su im ružni Na konačištima uz ceste objedovali smo već za 40 birra (oko 20 kuna) po osobi i s mnogo strepnje razgovarali o izgradnji autoceste od Adis Abebe do Nairobija u Keniji. Što će biti s domorocima koji su tu tisućama godina, s plemenom Mursi, čije žene za ljepotu u svoje donje usne stavljaju “tanjure”, a bijelci su im ružni i smatraju ih “oguljenima” te vještim lončarima iz plemena Dorsi? Uz malo smisla za biznis, potonji će možda svoje ćupove prodavati na budućim benzinskim crpkama uz cestu. Bliži se i dan kada će prvi “oguljeni” bijelac postati privlačan nekoj pripadnici plemena Mursi. Globalizacija, na žalost, galopirajućom brzinom stiže i u ovaj kutak Afrike.