Moja borba protiv predrasuda

Kako si napraviš, tako će ti biti – rekao mi je tata kad sam se prvi dan vratila iz škole. A kad sam proljetos izabrana u zagrebačku Gradsku skupštinu, kazao je da se osjeća kao da sam ponovno diplomirala. Roditelji su mi pružili šansu za obrazovanje i ja sam je znala iskoristiti, a čega god se prihvatim, napravim to najbolje što mogu.

Moji su roditelji radili, integrirali se u sredinu u kojoj su živjeli, ali nisu se asimilirali, nego su zadržali svoje običaje. I mene su tako odgajali – kaže 32-godišnja magistra farmacije Nura Ismailovski, po svemu netipična Romkinja. Završila je fakultet, radi u ljekarni i prva je Romkinja u povijesti zagrebačke Gradske skupštine. Svojim primjerom nastoji promijeniti stereotipe o sunarodnjacima: da ništa ne rade i žive na teret države, kradu i prose, neobrazovani su, bez higijenskih navika…

– Najviše me obradovala poruka jedne djevojčice da se želi školovati jer sam joj uzor. No, kad vidim Roma kako prosi, vidim prije svega dijete koje netko iskorištava, a nema ga tko zaštititi. Katkad im dam novac, ali tad imam osjećaj da potičem ono što rade. Umjesto toga nastojim im pomoći i pokušavam razgovarati – veli Nura, čije ime na arapskom znači Božja svjetlost. Rođena je u Zagrebu, djetinjstvo je provela u središtu grada, na Marulićevu trgu i Botaničkom vrtu, odlikašica je bila i u osnovnoj školi Izidora Kršnjavoga i u Kemijsko-geološkoj tehničkoj školi gdje je oslobođena mature.

Bez problema se upisala na Farmaceutsko-biokemijski fakultet (premda je razmišljala i o stomatologiji), završila ga u roku, odradila pripravnički staž, položila državni ispit i dobila posao u Ljekarnama Zagreb. Iako je bila jedina Romkinja u svojoj školi i na fakultetu, nije zbog toga doživljavala neugodnosti.

Svestrana Nura – Djeca me nikad nisu zadirkivala, a ja sam se dokazivala radom, učenjem i ocjenama. Osim toga, uvijek sam bila među najljepše odjevenim učenicima – priča svestrana Nura koja je pjevala u školskom zboru, plesala folklor, bavila se gimnastikom i bacala kuglu, a majka Anumša naučila ju je tradicionalni trbušni ples, koji se izvodi na svadbama, proslavama i raznim druženjima. Živi s roditeljima, o kojima se i brine, jer majka je u invalidskoj mirovini, a otac Ibrahim je desetak godina nezaposlen. Premda školovani automehaničar, sa svojim je ocem na štandu na tržnici Dolac prodavao klompe, natikače i papuče, koje su sami i proizvodili.

Nura je, zapravo, druga “političarka” u obitelji. Njezin otac je bio u prvom sazivu Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba, a sad su zajedno aktivni u udruzi Romski san, osnovanoj 2005., u kojoj njeguju svoju kulturu i običaje, a među članovima ima i mladih koji nisu Romi. Za svečanu prisegu u Gradskoj skupštini, u kojoj je članica Odbora za nacionalne manjine, Nuri je njezin dečko Nenad Lončarek, nogometaš i budući kondicijski trener iz Koprivnice, s kojim je u vezi godinu dana, darovao srebrne naušnice s cirkonima, koje otad stalno nosi.

Jagoda Zamoda