Moja borba za glas

Pogledajte ovu ljepotu i uživajte. Svi su problemi iza vas i doista nemate razloga za strahove i sumnje. Zahvat koji smo obavili dobro je prošao i mogu vam sa zadovoljstvom reći da ste zdrav čovjek. Nije vam potrebna nikakva terapija. Sad se samo opustite, dobro odmorite i razmišljajte o lijepim stvarima, jer ružne su iza vas – rekao je francuski liječnik Dimitriju Popoviću raskrilivši ruke prema Parizu koji se kao na dlanu vidio s golemog prozora njegove sobe u bolnici Foch, nadomak Bulonjske šume. Bile su to riječi koje je 57-godišnji umjetnik i te kako želio čuti pa se zadovoljno osmjehnuo i zahvalno pogledao liječnika koji ga je operirao. Ali godine i godine muka kroz koje je prolazio zbog problema s glasnicama, nije mogao premazati jednim pokretom kista.

– Otkad pamtim, imao sam problema s glasom – kaže Dimitrije, koji se nakon operacije u Parizu lani u veljači prvi put u javnosti pojavio na Uskrs ove godine, na predstavljanju svoje nove knjige “Corpus Mysticum”. – Nikada se nisam smio, poput ostale djece, oznojiti u igri, juriti na biciklu, skočiti u more i mokre glave ići kući. Čim bih to napravio, stegnulo bi me grlo i ne bih mogao govoriti. Kape i šalovi pratili su me cijeli život, a jednako tako i razni lijekovi jer s prehladom bi dolazile i upale grla.

U trećem razredu gimnazije Dimitrije je operirao krajnike. Kako više nije bio dijete, operacija mu baš i nije bila ugodna, ali situaciju je popravio sladoled koji je morao jesti nakon nje. Bilo je to i prvi put dotada da je bez straha smio uživati u nečemu hladnom i osvježavajućem. Uz to, bio je sretan jer je vjerovao da se odstranjivanjem “mandula” riješio svih problema s grlom. No, u vojsci je shvatio da ipak s njegovim glasom nešto ne štima. Jer kad god bi morao glasno izreći neku naredbu ili nekome nešto doviknuti, glas bi mu “puknuo” i nastavio bi šaptati. Nije se ugodno osjećao u takvim situacijama, ali trudio se u njima snalaziti. A s vremenom se i podsvjesno počeo “šparati” te je njegov govor postajao sve tiši, poput šapata.

Vitamini, antibiotici, lijekovi i sprejevi protiv alergija bili su uvijek uz njega, a kad god bi upoznao nekoga s istim ili sličnim problemima, raspitivao se što uzima i kako se nakon toga osjeća. I, malo-pomalo, počelo se govoriti da je postao hipohondričan.Takve ga priče nisu osobito pogađale, ali mu je smetalo što si ni na koji način nije mogao pomoći. Pogotovo bi se nelagodno osjećao kad bi morao na put. “Oboružao” bi se lijekovima, ali strah da će ga alergija ili upala spopasti na putu, kvario bi mu radost koju je osjećao zbog neke izložbe koju je postavljao izvan Zagreba ili nekog privatnog putovanja kome se veoma veselio.

Rimska izložba 2000. bila je točka na “i”. Nakon nje je shvatio da treba poduzeti ipak nešto konkretnije. Bilo je proljeće, sve je propupalo, ljudi su uživali u šetnji po rimskoj ulici Via Venetto, prepunoj skupih hotela i dućana, turisti su sjedili u majicama kratkih rukava uz Fontanu di Trevi, a Dimitrije se “zabundao” šalom i bio izvan sebe jer je u crkvi Sant Andrea al’Qirinale trebalo postaviti izložbu, a njega je uhvatila alergija. Svatko tko ima problema s alergijama, zna kakav je to osjećaj kad nešto moraš obaviti, a oči su otečene, nepce bi najradije oderao jezikom jer neizdrživo svrbi, kihneš stotinu puta, ne možeš obuzdati suhi kašalj od kojeg misliš da ćeš se udaviti, a kad popiješ tabletu, simptomi se malo ublaže, ali počinje se osjećati malaksalost i pospanost… I taj začarani krug traje cijeli travanj, svibanj, lipanj, pa opet počinje potkraj kolovoza i traje do jeseni. Dimitriju je bilo toliko loše da je jedva čujno izgovarao riječi. No, izložbu je ipak postavio, pri čemu mu je mnogo pomogla Vesna Kusin, današnja ravnateljica Klovićevih dvora. Njih su dvoje do sitnih sati postavljali slike na zid barokne dvorane crkve u središtu Rima. Vrativši se u Zagreb, Dimitrije se posavjetovao s liječnicima i na kraju se, uoči Uskrsa te godine, odlučio otići u Institut za tumore u Zagrebu.

Kao u filmovima – Prim. dr. Danijel Došen objasnio mi je da mi se, zbog čestih upala, na iritiranim sluznicama glasnica napravila leukoplakija, što je kvalificirao kao pretkancerozno stanje te mi savjetovao da ih “ostružem”. Otišao sam u bolnicu i to je doista začas bilo gotovo. Nedugo nakon toga slijedila je operacija na lijevoj glasnici i par godina stanje mi se stabiliziralo. Proteklih pet godina još sam nekoliko puta odlazio na “struganje” glasnica, ali ma koliko osjećao olakšanje u početku , nakon nekog vremena opet bih osjetio iste probleme. Primijetio sam samo da mi godi svjež alpski zrak. Kad smo Jagoda i ja bili na skijanju u francuskim Alpama, nisam zakašljao i govorio sam sasvim normalno – bez napora i dovoljno glasno. Ali kad ga je lani grlo “zgrabilo” u Parizu, kamo je došao zbog dogovora oko izložbe, odlučio se za operaciju.

– Kako sam već bio u Parizu, odlučio sam otići na pregled u kliniku Foch, koju su mi preporučili i moji prijatelji liječnici, Jean Abitbol i prof. dr. Frederic Chabol. Vrlo sam brzo dobio termin za prvi pregled, a liječnik koji me primio, i koji me kasnije operirao, bio je vrlo strpljiv, zanimali su ga svi detalji, posvetio mi se kao da se znamo godinama, a sama bolnica izgledala je kao da je iz nekog futurističkog filma. Obavili smo sve potrebne preglede i magnetsku rezonancu, i kad je dobio nalaze, preporučio mi je klasičnu operaciju glasnica. Tih nekoliko dana do odlaska u bolnici, Jagoda i ja te naši prijatelji, Jasenka i Patrick Valliant, kod kojih smo boravili, šetali smo Parizom, obilazili mjesta na koja sam odlazio kao student, pili kavu u šarmantnim bistroima, ulazili u knjižare ili, pak, razgledali muzeje i štandove bukinista uz Seineu. Jasenka je predložila da vikend prije operacije provedemo obilazeći dvorce dolinom Loire; bilo je to prekrasno putovanje. Posjetili smo dvorac Cloux kod Amboisea, u kojemu je Leonardo Da Vinci proveo posljednje dane života kao štićenik francuskog kralja Francoisa I. Pariz je divan grad, čovjek se u njemu osjeća vrlo slobodno, ali nikada osamljeno, izaziva u nama romantiku i šarmira nas malim stvarima poput toplih croissanta, zaboravljenih vergla, slikara na Mont Martreu koji će svakome za nekoliko eura ponuditi naslikane krovove Pariza ili njegov portret. Ali kad čekate na operaciju, taj je doživljaj površniji. Kao da hodate samo da vam nekako prođe vrijeme.

Soba u koju su me smjestili bila je velika i vrlo prozračna – nastavlja Dimitrije. – Cijeli jedan zid bio je golem prozor s kojeg sam gledao u taj Pariz, koji je slikarima vječno nadahnuće, i osjećao sam se ispunjeno i sigurno. Na dan operacije dobio sam injekciju, a zatim su me dovezli u salu za operaciju. Ničega se ne sjećam, a kad sam se probudio, ponovno sam bio u svojoj sobi. Liječnik je stajao uz moj krevet i objašnjavao mi da je sve prošlo dobro, da je uzeo tkivo na tipizaciju jer želi znati je li tkivo koje je odstranio dobroćudno ili ne… No, meni je već to bilo dovoljno. Ništa više nisam htio znati. Dobroćudno, maligno, svejedno, samo da sam se riješio i da je sada sve u redu.

Strah i nelagoda Nakon dvadesetak dana Dimitrije se vratio kući. I kao u vicu, operacija je uspjela, ali pacijent se nije osjećao baš dobro. Tijekom tog postoperativnog razdoblja, kad je bio pod paskom dr. Vlade Depontea, morao je, naime, “štedjeti” glasnice, a od silnog straha koji se nagomilao mislio je da uopće više neće moći govoriti. U tom razdoblju od velike su mu pomoći bili dr. Deana Šturm, dr. Fabijan Knežević i dr. Željko Šućur. Kad god bi želio nešto reći, grlo bi se stisnulo i čuli bi se samo šaptaji. Zbog toga se umjetnik zatvorio u kuću i gotovo godinu dana nikamo nije izlazio niti je ikoga primao. U stanju u kojem je bio, nije bio spreman za druženje. Nije se čak htio ni javljati na telefon. Sve je umjesto njega obavljala njegova supruga Jagoda. Izlazio bi samo kad bi išao na logopedske vježbe na fonijatrijski odjel klinike na Šalati, gdje ga je prof. dr. Santa Večerina preporučila logopedinji prof. Brigiti Imrić. Počeo je učiti izgovarati slova, kratke riječi i postupno sastavljati rečenice čitajući tekstove naglas.

– Neko sam vrijeme bio vrlo redovit na tim vježbama, a onda mi je liječnica rekla da nema nikakvih organskih prepreka koje bi me priječile da govorim, već da se samo moram osloboditi straha i nelagode koju osjećam jer se bojim da me netko neće razumjeti. Dapače, rekla mi je da moram među ljude i da moram što više pričati. Pa će me se odsad moći vidjeti na mnogim promocijama, društvenim događanjima, kavama po zagrebačkim kafićima. Radit ću sve ono što, zapravo, ne volim i od čega sam godinama bježao u svoj svijet, jer sam se najbolje osjećao u svom domu i svom atelijeru. No, nije to ni tako loše. Svašta vidite, čujete, a i nasmijete se. Primjerice, kad sam nakon operacije došao na Cetinje, moji su mi prijatelji rekli da govorim kao mafijaš Vito Corleone u filmu “Kum”.

Diana Šetka