Moja budućnost je na filmu

Sveta Jana nadomak Jastrebarskog prije nekoliko godina bilo je poznata samo izletnicima i planinarima koji obožavaju tamošnji slikovit krajolik, a danas svijet zna za dva imena iz tog malog mjesta. Jedno je voda jana, koja se puni na izvoru u okolici, a drugo je Adrijana Dejanović – 24-godi­šnja manekenka s uspješnom karijerom za koju se izborila sasvim sama.

Otkako je kao 19-godišnjakinja otišla u New York, Adrijana ne staje: svake godine u Parizu, Milanu i New Yorku nosi revije vodećih svjetskih modnih kuća, kao što su Chanel, Diane von Furs­tenberg, Marc Jacobs, Catherine Malandrino i Betsey Johnson, snima editorijale za magazine Elle, Harpers Bazaar, Numero, Jalouse, Nylon… Kad je upitate za najdraži posao, bez razmišljanja kaže da je to kampanja koju je prije dvije godine snimila za modnu kuću John Richmond i u kojoj je sudjelovao glazbenik Bryan Adams.

U New Yorku, gdje joj je danas novi dom, slobodno vrijeme najradije provodi vozeći se na skateboardu ili s društvom u kafićima Starbucks. U Hrvatsku dolazi dva-tri puta godišnje, a za svoj posljednji dolazak u Zagreb imala je profesionalni raz­log – pozvana je da nosi revije na modnoj manifestaciji Nivea Cro-A-Porter.

Što mislite o hrvatskoj modnoj sceni? – Posljednjih je nekoliko godina doista ojačala, i drago mi je da mladi dizajneri napokon imaju priliku pokazati svoj talent. Svidjele su mi se haljine brendova Boudoir i Amarie, koje sam i dosad nosila na revijama, no pitanje je koliko mogu konkurirati na svjetskoj sceni gdje se odjeća često prodaje samo zbog imena na etiketi. To kod mene baš i ne prolazi jer ne padam na marke.

Kakav je vaš stil? – Odijevam se prilično jednostavno, uglavnom u crno i sivo, a jedina skuplja stvar koju sam si priuštila su crne jahaće čizme belgijske kreatorice Ann Demeulmeester. To mi je najdraži komad u garderobi i nosim ih već 4 godine. I jasno, poput svakog pravog skejtera, imam svoj omiljeni par tenisica Vans. Priznajem, dosta dizajnerske odjeće dobila sam nakon revija umjesto honorara, što je čest običaj u New Yorku.

Ako vas plaćaju odjećom, od čega onda živite? – To je običaj samo nekih dizajnera i modnih kuća, no činjenica je da su honorari manji nego prijašnjih godina. Konkurencija je velika jer je mnogo lijepih i mladih djevojaka, koje odrađuju poslove za koje nije potrebno veliko iskustvo i pristaju na manje honorare. No, mi iskusniji modeli najviše zarađujemo snimajući reklamne kampanje.

Dokad mislite raditi ovaj posao? – Ako paziš na sebe, možeš ga raditi do 35. godine jer ima mnogo poslova i za starije manekenke. Nadam se da će tako biti i sa mnom. Pokušavam paziti što jedem, osim kad sam kod kuće u Svetoj Jani. Volim povrće, ribu i piletinu, a sushi obožavam. Ni­kad nisam imala problema s kilogramima, a vjerojatno mi dosta pomaže to što se mnogo bavim sportom.

Kako komentirate trend povratka supermodela, poput Linde Evangeliste, koja je snimila kampanju za Pradu u 43. godini, i Christy Turlington u reklamama za Chanel? – To samo znači da se u modu ponovno vratila ženstvenost, vratile su se prave žene, sa svojim oblinama, uz čiju pomoć modne kuće žele privući zrelije kupce. U sva­kom slučaju, mislim da je bolje da se žene poistovje­ću­ju s njima nego s 14-godišnjim modelima, kojima je vrlo teško kad tako rano počnu raditi.

Govorite li to iz vlastitog iskustva? – Ne, ja sam počela s 19 godina, možda čak malo prekasno. Ipak, ne mislim da sam pogriješila jer moja karijera traje već 5 godina, a da sam počela s 14, možda ne bih izdržala u tom svijetu dulje od godine dana.

Kako je sve počelo? – S 14 godina zanimao me samo sport, bavila sam se plivanjem i košarkom, ali me na izlasku iz škole, u trenutku dok sam jela golemi sendvič, zapazila modna agentica koja je čekala svog sina. Predložila mi je da se prijavim na hrvatski natječaj Fordovih supermodela, što me nije nimalo zanimalo, ali me nagovorila mama koja se vjerojatno potajno nadala da će me napokon vidjeti u suknji. I tako sam se prijavila, osvojila prvo mjesto, a na svjetskom natječaju u Lisabonu treće mjesto i Fordov ugovor vrijedan 75.000 dolara. No, zbog toga je trebalo otići u New York, a ja za to nisam bila spremna. Tek sam počela izlaziti, a trebala sam i ispraviti zube te još malo odrasti. Tako sam u New York otišla tek nakon srednje škole. No u posljednjih godinu i pol manekenstvo mi je u drugom planu jer mi se pružila prilika da radim na filmu, a to je ono čime bih se u životu doista željela baviti.

Kako ste ušli u svijet filma? – Moja prijateljica i cimerica, danska manekenka i redateljica Rie Rasmussen, prije četiri godine angažirala me kao asistenticu na svojem kratkometražnom filmu ‘Thinning The Herd’. Tada sam upoznala slavnog francuskog redatelja Luca Bessona jer je Riein film producirala njegova producentska kuća. Rie je poslije opet radila s njim, a kako smo doista bliske, lani sam im se pridružila na promociji animiranog i igranog filma “Art­hur u zemlji Minimoya” u Zagrebu. Tad mi je Luc, koji je znao koliko me zanima filmska kamera i općenito rad na filmu, rekao da sam dobrodošla u njegovu ekipu koja za nekoliko mjeseci počinje snimati nastavak “Arthura”. Pružio mi je veliku šansu iako je znao da nemam niti škole niti znanja, već samo veliku želju.

Što ste točno radili? – Pomagala sam snimateljskom timu i učila uz njih. Godinu i pol pauzirala sam od manekenstva i surađivala na čak 3 filma – dva nastavka filma “Arthur u zemlji Minimoya” i “Human Zoo”. Isprva mi je bilo malo neugodno jer su me članovi ekipe pogledavali ispod oka pitajući se kako sam zalutala među njih, no kad su vidjeli da se trudim, prihvatili su me. Na prvom filmu radila sam kao stažist, učila sam i nisam željela prihvatiti nikakav honorar. Moja je dužnost bila da snimam polaroide svake scene, da stavljam film u kameru, da računam koliko je još filma u kameri. Prvih sam se nekoliko dana tresla od straha da nešto ne uprskam jer svaki detalj može poremetiti snimanje, a ta se šteta mjeri u desecima tisuća eura. Već na sljedećem filmu bila sam drugi asistent kamere, a na trećem, “Human Zoo”, s Rie Ras­mus­sen u nekim sam scenama radila fokus na kameri, a čak su mi dopustili i da sama nađem neke kadrove. Doista sam sretna što mi se pružila ovakva prilika i mislim da dobro napredujem. Sad se vraćam u New York jer do sljedećeg projekta imam stanku.

Nedostaje li vam New York? – Posljednjih godinu i pol živjela sam u Parizu i New York mi je jako nedostajao.

Uz takve poslovne ambicije, ima li u vašem životu mjesta za ljubav? – Bez obzira na to koliko posao bio zahtjevan, uvijek treba naći vremena za sebe i za drage osobe. Uz profesi­ju koja zahtijeva stalna putovanja teško je pronaći nekoga, i još teže održati vezu.

Što to znači u vašem slučaju? – Već sam nekoliko mjeseci u vezi s jednim Dancem. On pripada modnom svijetu, ali nije maneken jer me oni ne privlače. No, to je sve što ću vam zasada otkriti.

Helena Štahan