Moja je ljubav šal

Svakih petnaest dana okupimo se oko stola i vodimo mudre razgovore. Tako dvadeset i pet godina, s nekim iznimkama. Kako nismo više u cvijetu mladosti, od nas deset otpale su dvije latice i odlepršale u zagrljaj nirvane. Sad nas je samo osam. Žalosno, iza osam dolazi sedam, i tako sve niže i niže. Promatramo jedna drugu (nakon što smo prije toga dobro promatrale u svom ogledalu svaku boru koja se pojavljuje kao da nam priprema veselje), i ako je koja imala lošu i neprospavanu noć iza sebe, eto ti nevolje: ni šminka, ni korektura obrva, ni podloga tekućeg pudera da se obračuna s “kokošjim nogicama” s obje strane očiju, ni vodoravne bore kakvim se ponose mudraci, sve je to na zastrašujućoj hrpi samo zbog neprospavane noći! Često nosimo doččevite, tek s nekim iznimkama. Zna se zašto. Nekad umjesto toga ovijamo oko vrata šalove kao Katherine Hepburn u “Ljetnikovcu na Zlatnom jezeru”. Kad se hrpu stavi na kup, sve u svemu se dobro nosimo sa svojim godinama i ne izgledamo loše. Osim ako izuzmemo – vratove. Njih se mora sakriti, oni su nepodobni, naši najljući neprijatelji. Ako je to sve što se može u našim godinama učiniti, promućkajte, draga, svojom glavom za svoje sestre, osvjedočili smo se da u njoj ima dobrih ideja. Prišapnite nam kako da zakrenemo vrat starosti koja dolazi brzinom konja u galopu – iako je nitko nije zvao!

Sestre

“Jao, vratovi!” počinje Nora Ephron, netipična američka spisateljica, svoju knjigu “Vrat je prava tužibaba”, s razornim smislom za humor. “Ne možete zamisliti koliko ima vratova! Čvrsto sjednite na stolac. Ima, na primjer, mršavih i debelih vratova, opuštenih, kokošjih, slonovskih, namreškanih, izboranih, žilavih, ovješenih, ima purećih blobotavih, hladetinastih, pjegastih, vratova s podvoljcima, ima ih koji su čudesna kombinacija svih navedenih. Moj dermatolog kaže da osim operacije nema ničega drugoga što možete učiniti u vezi sa svojim vratom. Vrat je prava pravcata tužibaba…!” Svako toliko pročitam neku knjigu o starenju i tko god bio autor, uvijek kaže kako je sjajno biti star. Što mu pada na pamet? Zar on nema vrat? Ne podnosim ljude koji tako govore! Što se mene tiče, pokušavam što više mogu ne gledati u zrcalo. Ako prolazim pored njega, odvratim pogled. Ako je svjetlo jako, često radim ono što tolike žene mojih godina čine kad se nađu pred zrcalom: nježno povuku kožu na vratu unatrag i tugaljivo gledaju u mladu verziju sebe. Bilo kako bilo, ne preostaje vama (ili, nama) nego da svoj vrat ovijete najfinijim šalovima kojima se on poigrava skrivača, da zasja svila ili taft, velur ili paučinasta čipka, Van Goghovo žutilo, zaigranost točkica, uz malo mašte može se šal ili marama tako spretno vezati ispod brade da nitko ne bi ni pomislio kako je ispod izdajnički “vrat tužibaba”. Drage moje sestre, što se mene tiče, imam punu ladicu šalova kako bih u pravi čas lukavo ovila vrat uoči starosti koja dolazi, a koja, naravno, nikad neće doći, baš me, naravno, briga hoće li ili neće. Ja imam vrat, imam šal i, naravno, svijet je moj. Ali ako baš moram ostarjeti, prizvat ću iz sjećanja jednu burmansku poslovicu koja kaže da čak i sunce stari. To je njegova stvar, ja ne moram. Jer imam šal!