Moja knjiga žalbe je prazna

Kad uđem u kafić, svaki mi konobar sugerira pivo, i to hladno, a kad se pojavim u videoteci, odmah me upućuju prema policama s pornićima – kaže 37-godišnji Mile Kekin, frontmen rock-grupe Hladno pivo, i na taj način slikovito prikazuje kako ga doživljavaju njegovi glazbeni poklonici, ali i stalni gledatelji humorističnog serijala “Bitange i princeze”, u kojem već treću sezonu glumi erotomana Sašu.

Zapravo je cijelu prošlu godinu bio “razapet” između glazbe i glume, ali se ne žali. Njihov novi album, “Knjiga žalbe”, dosad je prodan u 30.000 primjeraka, a svih pedesetak koncerata koje su održali prošle godine, bili su u rasprodani. A vrlo su gledane i “Bitange i princeze”, gdje je Kekin otkačenošću i neposrednošću zasjenio i neke “prave” glumce.

No, kad nije na pozornici ili na TV setu, Mile Kekin sasvim je običan i jednostavan tip koji se najradije druži sa svojom anonimnom ekipom iz Gajnica i uživa u maženju i igranju sa svojim devetomjesečnim sinčićem Vitom.

Osjećate li se bolje na pozornici ili ispred TV kamera? – Ja sam prvenstveno roker i najvažnije mi je da je naš novi album ispunio očekivanja naših fanova. Za prošli album “Šamar” dobili smo odlične kritike i četiri Porina, pa je novi album bio veliki izazov: želja nam je bila da bude još bolji i još slušaniji. A da bismo to postigli, izolirali smo se u garaži, dali otkaze na drugim poslovima i posvetili se isključivo glazbi. Konkretno, ja sam zbog “Knjige žalbe” dao otkaz u školi stranih jezika gdje sam sedam godina radio kao profesor njemačkog i engleskog. Priznajem, to je bilo riskantno, ali i jedino moguće rješenje. A gluma mi je ispušni ventil. I pritom se dobro zabavljam. Što se, pak, publike tiče, stariji me prepoznaju kao rokera, a mlađi kao erotomana Sašu.

Kako to da ste upće prihvatili ulogu u serijalu? – Redatelj Goran Kulenović, koji je režirao nekoliko naših spotova, u zezanciji mi je predložio epizodnu ulogu u “Bitangama i princezama” i ja sam je iz fore prihvatio. Ali se uloga u međuvremenu “razmahala”, pa sam sad u stalnoj postavi i – čak širim “područje djelovanja”. Ipak, osjećam se samo kao naturščik koji je okružen dobrom ekipom i koji se dobro zabavlja na setu. Iz istih razloga prihvatio sam i ulogu u Kulenovićevom filmu “Pjevajte nešto ljubavno”, kako se zove i jedna naša pjesma: glumim vlasnika diskoteke koji neafirmiranom bendu nakon nastupa ne želi platiti gažu. Što reći? To je priča mog života.

No, to je ipak prošlost: oko vas se lome diskografske kuće, punite dvorane do posljednjeg mjesta i egzistencija vam više nije upitna. Što vam je dalje u planu? – U veljači bismo trebali nastupiti u Beogradu, a želimo se pomaknuti i izvan granica bivše države, tako da nas očekuju koncerti po Njemačkoj, a u pregovorima smo i za nastupe u Sjedinjenim Državama. Na jesen planiramo izdati DVD s koncertnim snimkama i svim zgodnim stvarima koje su se događale iza pozornice, a volio bih objaviti i knjigu pjesama Hladnog piva s akordima za gitaru.

Prije nekoliko godina od Hrvatskog helsinškog odbora dobili ste i nagradu za promicanje demokratskih vrijednosti u medijima. Kako objašnjavate svoj politički angažman? – Moj je stav: dobro je baviti se politikom da se ona ne bi bavila tobom. Svirali smo u predizbornoj kampanji 2000. kad smo željeli da se promijeni vlast u Lijepoj našoj. Zvali su nas da nastupimo i u zadnjoj predizbornoj kampanji, no nismo htjeli: tek nam je izišao album pa osim financijske, nismo imali nikakvu drugu motivaciju. Angažirana sam osoba, što se vidi i po mojim pjesmama, no ipak je na posljednjem albumu manje angažiranih skladbi, a više intimnih, koje govore o muško-ženskim odnosima. Važno mi je da pišem pjesme koje će biti aktualne i godinama nakon što su nastale. Evo, na albumu ”Desetka” iz 1997. imamo pjesmu o napadu Amerike na Irak, koja je aktualna i sada, nakon deset godina. Ispada da sam ponekad bio i vizionar.

Da možete, što biste prvo promijenili u državi? – Postrožio bih kazne za mito i korupciju, da se napokon promijeni sustav koji funkcionira po formuli “ja imam rođaka na položaju koji će ti to srediti”. Problem je što su političari, i to na svim razinama, povezani i privatno: idu na ručkove, večere, u lov, razmjenjuju usluge… Tako se događa da na vodećim pozicijama imamo podobne, a ne sposobne. No, isto je bilo i u komunizmu.

Sjećate li se svog prvog koncerta? – Bilo je to prije dvadesetak godina, u Kumrovcu, na susretu izviđača za tadašnji praznik Dan mladosti. Prostorija u kojoj smo nastupali bila je zaključana, pa je publika morala ulaziti kroz prozor, a mi smo svirali hitove Psihomodo popa, Zabranjenog pušenja i Riblje čorbe. Iako smo zvučali očajno, atmosfera je bila toliko dobra da sam tad pomislio: “Super, mogao bih se ovim baviti.”

Tko je najzaslužniji za to što ste postali glazbenik? – Moja mama. Živjeli smo u Njemačkoj i prva glazba za koju sam se zapalio bile su pjesme Nene, pjevačice koja je bila predvodnica njemačkog novog vala. Kad mi je bilo deset godina, mama mi je darovala gitaru koju danima nisam ispuštao iz ruku prebirući po žicama Nenine pjesme. Nakon početnog ushićenja, oduševljenje je s vremenom splasnulo, pa je gitara u mojoj sobi skupljala prašinu. Ozbiljno sam počeo svirati tek kao srednjoškolac, dok sam pohađao elektrotehničku školu u Zagrebu. Moji roditelji su se, naime, kad mi je bilo 13 godina, odlučili vratiti u domovinu. Dvije godine živjeli smo u Tuzli, a potom smo došli u Zagreb i nastanili se u Gajnicama, odakle do danas nisam mrdnuo.

Po čemu su za vas Gajnice tako posebne? – To je radnička četvrt u kojoj sam proveo velik dio svog života: svaki park, svaka klupa, svaka zgrada i svaki dućan bude mi uspomene i imaju neku priču. Gajnice su odlično pozicionirane – nisu predaleko od centra grada, a opet su daleko od buke. Okruženi smo brdima, zelenilom, imamo planinarski dom i meni su savršen omjer grada i sela.

Marijana Marinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više, pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 681 ili se pretplatite na PDF izdanje.