Moja kućica, moja slobodica

Meni je 37 godina, zaposlena sam. Nisam osnovala obitelj. Živim s roditeljima. Problem su upravo oni. Majka se prema meni ponaša kao da sam dijete. Kritizira me izvan kuće pred nepoznatim ljudima i dovodi u nepriliku. Nema nimalo takta, sramoti me, u kupnju moram sama jer mi predbacuje da trošim novac na bezvezarije. Žalosna sam jer sam uvijek tražila ideal izvan svoje obitelji. Druge majke skrivaju loše strane svoje djeca, ona moje otkriva. Nikad me nije hvalila pred drugima, i kad je s mojim ocem jednako se ponaša. Što je starija, svadljivija je. Pomislim kako sve proizlazi iz njezinih kompleksa, jer me rodila u 38. godini. Zašto je moja majka takva kakva je?

Marija

Ona, možda, nikad ne bi bila takva kakva je da vi niste takvi kakvi jeste. Pomalo je smiješno ponašati se pubertetski u vašim godinama. Ako ste već odlučili još u 37. godini da ostanete s roditeljima, morali ste srediti situaciju među vama, uspostaviti određena pravila u načinu zajedničkog života i pokušati sačuvati svoju samostalnost. To jedva da je moguće u ovakvim okolnostima u vašim i njihovim godinama. Za njih vi još niste odrasli, oni nisu prestali biti roditelji iz djetinjstva. Živite na toj mrtvoj točki, vegetirate mučeći jedni druge. Davno ste morali pronaći svoja četiri zida, pa zvalo se to jedna soba. U njoj bi vrijedilo zlatno pravilo: moja kućica, moja slobodica. Ne znam zašto to niste učinili. Da jeste, možda biste danas bili u normalnoj zajednici s voljenim čovjekom. No, istini za volju, tko bi u jednoj zajednici živio s vama i istodobno s vašim roditeljima, od kojih je majka prilično nezgodna osoba za ikakav suživot? Još imate vremena. Ostaje samo pitanje imate li novca za jedan jednosoban stan. Vjerujem da se uz kredit to može ostvariti. Uspijete li u tome, nemojte oklijevati da kažete “zbogom” svojim roditeljima, ništa ih manje voleći. To je jedini način da napokon postanete kompletan čovjek u svakom pogledu, pa makar tek u 37. godini.