Moja magija porculana

U životu treba imati i sreće, kaže 58-godišnji Veljko Marton, vlasnik lanca parfumerija Martimex i Muzeja Marton. Jer da dio svoje zbirke porculana lani nije pokazao u hrvatskom veleposlanstvu u Londonu, vjerojatno nikad ne bi dobio priliku izlagati u Nacionalnom muzeju keramike Sèvres u Parizu. Ali sreća je htjela da se ondje zatekne i direktorica tog svjetski poznatog muzeja, Antoinete Halle, koju je toliko oduševila predstavljena kolekcija da je sve te ljepote poželjela predstaviti i francuskoj javnosti. – Za mene, kao bivšeg tenisača, to je bilo jednako osvajanju Roland Garrosa. A kad sam već dobio takvu priliku, želio sam izložbu dići na zavidnu razinu i dobiti važne pokrovitelje – kaže Veljko Marton.

Njegova upornost, potkrijepljenja vrijednim eksponatima, dovela ga je do Ureda predsjednika Stjepana Mesića, te preko njega i do francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, a mnogo su pomogli i hrvatski veleposlanik u Parizu Mirko Galić, kao i francuski u Hrvatskoj, Francois Saint-Paul. Nakon toga nastala je velika gužva. Valjalo je pripremiti katalog, razne dokumente, a puna tri tjedna uposlenici Matimexa pažljivo su pakirali 500 eksponata od najfinijeg porculana, koji će se u Sèvresu moći razgledati od 3. veljače do 25. svibnja. Magiju porculana, kako je nazvana izložba, možda neće doći posjetiti Carla Bruni, što bi neki očekivali s obzirom na pokroviteljstvo francuskog predsjednika, ali ljubitelji umjetnosti bit će i te kako impresionirani bistom carice Marije Terezije i mnogim drugim vrijednim predmetima.

Koliko vam znači što će vaša zbirka biti izložena u Sèvresu? – Jako puno. Kad imate izložbu u muzeju koji je dio udruge muzeja Francuske – koja “pokriva” i Louvre i Orsay – onda dobijete podršku kakvu nikada ne biste dobili kao privatna osoba ili privatni muzej. Od PR-a do kampanja po gradu. Zahvaljujući toj potpori Hrvatska će u sljedeća četiri mjeseca biti i te kako primijećena u Parizu. Posteri izložbe bit će po metroima, u 650 pariških hotela goste će dočekati deplijani sa svim potrebnim podacima ako je žele razgledati, izložba će biti i zapaženo medijski popraćena. A sve to možemo zahvaliti organizaciji naših francuskih domaćina.

Koliko im vi možete sugerirati nešto? – Mi im eventualno možemo dati neke inpute, ali sve ipak mora ići preko njih. A budući da se izložba održava pod pokroviteljstvom i francuskog predsjednika, svaki dokument, pozivnicu ili poster mora odobriti Ured predsjednika Nicolasa Sarkozyja. Pozivnice su samo na francuskom, katalog je samo na francuskom…

Vi ćete na francuskom održati i govor? – Sat vremena prije izložbe održat ću predavanje za 150 stručnjaka i mecena muzeja iz udruge Prijatelji Sèvresa. Upoznat ću ih s izložbom, ali ću svakako to predavanje iskoristiti i za promociju naše kulture. Budući da godinama u svom poslu surađujem s francuskim tvrtkama, francuski mi nije nikakav problem, a obraćanje na bilo kojem drugom jeziku, ne bi imalo takav efekt. Izložba u tom prestižnom prostoru velik je izazov za moj relativno mladi muzej: nakon što ste bili u Sèvresu, sva su vam vrata u svijetu otvorena. A Pariz će doista vidjeti najveću izložbu bečkog porculana koja je ikada održana izvan Austrije. Toj temi dosad nije bila posvećena nijedna stručna knjiga, pa ćemo i u tom dijelu preteći Beč, što nam također mnogo znači.

Gdje ste tiskali kataloge za izložbu? – Kataloge smo radili u vlastitoj pripremi, angažirajući najbolje svjetske stručnjake, poput Aileen Dawson, glavne kustosice u British Museumu, Selme Schwartz, glavne kuratorice kolekcije Rothschild te bečke stručnjakinje Claudije Lehner-Jobst. Doista smo okupili impresivnu ekipu, a katalog će ići u sve svjetske muzeje.

Koliko su vam osobni kontakti pomogli u tome? – Mi smo privatni muzej, pa je i sve vezano za nas privatno. U tih tridesetak godina koliko sam na toj sceni, postao sam član uglednih društava koja okupljaju povjesničare umjetnosti, sudjelovao sam u izradi kataloga, vrlo često me citiraju na izložbama, a konačno, došao sam do tog stupnja da ću za predavanje koje sam spomenuo dobiti i honorar. Na jesen me čeka još jedno predavanje u New Yorku. Na taj način upoznajem brojne ugledne ljude iz svijeta kulture, a malo-pomalo postajem i stručnjak za područje kojim se bavim.

Je li vam gospođa Antoinette Halle rekla što ju je toliko fasciniralo da vas je pozvala u Sèvres? – U katalogu je napisala da je sretna što u Francuskoj prvi put može predstaviti bečke porculane. Naime, naša kolekcija dvadeset je puta veća od njihove. I što je još zanimljivo, ispraznili su dvoranu sa svojim postavom da bi nas ugostili, što muzeji vrlo rijetko čine. Uz to, preuzeli su kompletan trošak oko čuvanja i osiguranja, što je i te kako velika stavka jer je riječ o izložbi koja se procjenjuje na više milijuna eura.

Koliko vam je značila podrška sponzora? – O sponzorima se svi ustručavaju govoriti, a ja baš mislim da ih treba spomenuti. Nije pristojno zatajiti one koji su vam financijski priskočili u pomoć, kao što je nama za ovu izložbu velikim dijelom pomoglo Croatia osiguranje, kao i Ministarstvo kulture, Turističke zajednice Zagreba i Samobora, Aerodrom Zagreb, Diners Club International. Prijevoznička tvrtka RALU dala nam je kamion kojim smo eksponate prevezli do Pariza, medijski nam je pokrovitelj Jutarnji list… U svakom slučaju, na svakim vratima na koja sam pokucao, naišao sam na razumijevanje. Nigdje nisam čuo: Što nam to sad treba?! Bez sponzora ne bi mogli ni veliki svjetski muzeji. Primjerice, MoMa u New Yorku ima 175.000 stalnih članova, a minimalna članarina je stotinu dolara. Ako, pak, želite sjediti u nekom od odbora tog prestižnog muzeja, morate platiti pet milijuna dolara godišnje. A u New Yorku ništa ne značite ako niste član odbora muzeja. Odnosno, samo ste bogat čovjek bez društvenog identiteta. To je kod nas još u povojima i ja se još moram boriti sa svojim negativnim imidžem.

Nije li ova izložba dokaz da niste pomodar koji skuplja nekakve tričarije? – Većina još možda misli da sam na egotripu. Sigurno da mi to što radim čini posebno zadovoljstvo, ali početno “ja pa ja” s vremenom se pretvorilo u projekt koji razvijam, s ministarstvima, gradovima, s puno ljudi koji su mi skloni… Kad se sjetim što sam prošao, mnogi bi na mom mjestu odustali. Ali takve vas stvari ne smiju obeshrabriti i skrenuti s puta ako imate viziju. A ja je imam. Volio bih da jednog dana turisti dođu u Zagreb da bi razgledali Muzej Marton i da iza mene nešto ostane sredini u kojoj sam živio i koja je i meni mnogo dala. Ipak, za takvu strast morate imati mnogo novca. – Često me pitaju: “Znači, vi imate toliko novaca?”. Ja nisam siromašan čovjek, ali ni slučajno nemam toliko novca da bih bez financijske pomoći mogao organizirati izložbu u tako prestižnom prostoru. No, moram reći i da nisam kolekcionar koji kupuje stvari za vrtoglave svote novca. Svoju zbirku skupljao sam malo-pomalo, godinama, i nisam sve te svari tako skupo plaćao. Prije dvadesetak godina porculan nije bio toliko tražen i, primjerice, u antikvarnicama u Beogradu mogao sam za relativno mali novac kupiti divne stvari. Druga je stvar što su se vremena promijenila i što tanjur od ruskog porculana koji sam platio nekoliko stotina tadašnjih DEM, danas vrijedi 150.000 eura. Ruski bogataši spremni su izdvojiti vrtoglave svote da bi kupili svoju kulturnu baštinu. Tako je, primjerice, jedan bogataš na aukciji u Sotheby’su za četrdesetak milijuna funta kupio kolekciju umjetničkih djela koju su skupljali slavni violončelist Mstislav Rostropovič i njegova supruga Galina, operna pjevačica, koju namjerava vratiti u muzej. Ljudi koji kod nas imaju mnogo novca, još nemaju svijest o tome da bi trebali ulagati u umjetnost. Ja sam, možda, prva lasta koja leti uokolo.

Koliko je vaš posao vlasnika parfumerija blizak umjetnosti? – Vani to nije nikakva novost. Mnogi poznati ljudi iz svijeta mode i kozmetičke industrije svoj novac ulažu u umjetnost. Bernard Arnault, kralj industrije luksuza i vlasnik Louisa Vuittona, gradi muzej u Parizu, dok je njegov konkurent Francois Pinault, većinski vlasnik grupe Gucci, otvorio muzej u Veneciji, Palaču Grassi, a namjerava to činiti i u još nekoliko palača na Canalu grande. Cartierov muzej, najjači muzej suvremene umjetnosti poslije Centra Georges Pompidou, financira se iz kozmetičkog, modnog i draguljarskog posla. Svoj muzej ima i Ferragamo, čija je lanjska izložba u Šangaju bila medijski bolje popraćena od modne revije. Volio bih i ja da posao kojim se bavim bude u vezi s mojim iskorakom u svijet kulture, jer za svoju potencijalnu mušteriju želim imati obrazovanu ženu koja je u stanju povezati moju poslovnu priču sa sklonošću prema umjetnosti.

Što planirate dalje? – Izložba u Parizu jedina je u ovoj godini. Sljedeće smo u bečkom muzeju Lichtenstein, jednom od najvažnijih privatnih muzeja u svijetu, 2011. trebali bismo gostovati u Veneciji, a 2012. idemo prema Americi.

Rusija vas ne zanima? – Rusija nam je još predaleko, iako Ermitaž ima jednu od najboljih kolekcija porculana na svijetu. Nedavno mi se pismom obratila glavna kustosica: rade veliku monografiju ruskog porculana pa bi željeli u nju uvrstiti i neke stvari koje mi imamo. Naime, u našoj je zbirci nekoliko vrijednih stvari koje su nekada bile u Ermitažu. Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća Staljin je iz tog muzeja u Sankt Peterburgu u velikim količinama iznosio umjetnine i prodavao ih dalje preko ambasada u Berlinu i Londonu. Neke od njih završile su u velikim muzejima na zapadu te u privatnim kolekcijama. Sve imaju svoj inventarski broj i utisnut žig Ermitaža. Mnoge kolekcionare posebno intrigiraju stvari s kraja 18. stoljeća, poput dijelova dvorskih servisa Katarine Velike. Kad možete dokazati da je taj predmet baš njoj pripadao, da ga je kupila ili koristila, da ima neku priču, onda je njegova vrijednost doista visoka.

Osim imidža, koja je, prema vama, najveća vrijednost vaše pariške avanture? – To što sam uspio dogovoriti uzvratnu izložbu. Muzej Sèvres će, naime, svoja remek-djela izložiti u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. To je velik uspjeh, jer nikad nijedan nacionalni francuski muzej nije gostovao u Hrvatskoj. A to mogu zahvaliti svom odlasku u Pariz i izložbi kojom ćemo se dostojno predstaviti francuskoj kulturnoj javnosti.

Diana Šetka