Možda se dogodi čudo

Navršila sam 45 godina, imam obitelj, odraslu djecu koja još žive s nama, supruga koji često mijenja raspoloženja, a ja sam dežurni krivac za sve što se negativno dogodi u kući i ovom životu. Trudila sam se da sama zaradim želim li nešto imati, čak i kad sam se udala sama sam podizala svoje dvoje djece. Jednom sam se pobunila protiv velikih obaveza u njihovom odgajanju. Odgovor je bio: “Sama si ih rodila, sama se i brini za njih!” Nije mi bilo lako. Neke muke su iza mene, neke će biti samo gore, svjesna sam da nikad više neće biti bolje. Povlačim se u sebe i u samoću, padam u depresiju. Suprugu nisam potrebna kao žena, jer nema potrebe za seksom, da inzistiram, doživjela bih već dobro poznate neugodnosti. Hoće li se išta promijeniti?

Može li biti drugačiji?

Ako uza sav vaš samozatajni napor ništa više neće biti bolje, bit će gore kad se dosegne kritična točka patnje. Neki, razočarani, padaju u depresiju i odriču se života. Voljela bih da vi učinite suprotno: ojađeni, pobunite se i ne predajte se. Djeca su odrasla, niste im više potrebni, mogu se brinuti o sebi. Vaš bi se suprug morao ponašati pristojnije, jer ovisi o vama, poštovati vas i pomagati vam. Budući da to nije nikad radio, neće ni dalje: omalovažavat će vas kao čovjeka i ponižavati kao ženu. Nije li došao trenutak da sravnite svoje račune s njime i prepustite ga životu koji je vama postao suviše težak? Recite mu “zbogom” i otiđite. Imate upravo onoliko godina kad se to još može učiniti bez fatalnih posljedica. Hoće li se išta promijeniti? Ništa se neće promijeniti ne promijenite li se vi u životu koji je bio samo patnja i muka. Strpljiva patnice! Odete li, srušit će se previše lagodan život sebičnjaka s kojim ste morali živjeti. Niste morali, ali jeste. No, ne i do smrti. Pa, kako onda dalje? Dalje bez njega ili s njim, ali drugačijim, s barem malo srca i barem mrvicom brige za vas. Ne vjerujem u njegov preporod. No, možda se dogodi čudo.