Mućnuti glavom

Sad mi je 46 godina, imam dvoje djece, kćer kojoj je 20 i sina koji je navršio 23 godine. Oboje su studenti. Nisam s njima zadovoljna jer unatoč tome što sam ih suvremenoodgajala i učila da budu velikodušne i odgovorne osobe, oni su me izdali. Znam da su mladi i da im se štošta vrzma po glavi, ali ipak rezultat nije onakav kakav sam očekivala. Unatoč mome nastojanju koje se svodi višemanje na molbu, ni u čemu mi ne pomažu, čak ne uređuju svoje sobe, kad se umorna vratim s posla dočekaju me namrštena lica jer znaju da ću ih zamoliti da odu u trgovinu i donesu mi potrebne stvari za kuću. Imam problema s kralježnicom pa mi je potrebna pomoć kad se radi o nošenju teških stvari. Muž kao da je u oblacima: njega zanima samo njegov posao (kao da ja nemam svoj posao), sport i televizija. Na kraju sam balade, naš brak kao da se polako gasi, a meni je potrebna nježnost, razgovor i razmjena mišljenja. Tu šuteći prelazi preko svega. Ogledalo mi govori da sam još poželjna žena, nekad sam bila ljepotica, ali nitko ne zna što prolazim u svom braku. Ne mogu dokučiti kamo je nestalo muževo zanimanje za mene (njemu je 50 godina), naša postelja je permanentno hladna i na večer spavaću sobu osvjetljava samo plavkasto svjetlo vječno gledane televizije. Rijetko je kod kuće, a kad jest, onda se ponaša kao gost, tako ispada da sam cijenjena u svom poslu koji je zahtjevan i odgovoran, a da sam zakazala u svome domu. Ili je, možda, posrijedi neka druga žena? Kako da uspostavim ravnotežu u svojoj obitelji, jer ako u tome ne uspijem, izgubit ću povjerenje u samu sebe? 73562

Zašto uvijek (po)mislimo da smo za sve krive mi žene? Ako djeca nisu dobra, ako su lijena, drska, neposlušna ili nemaju srca za nas. Ako je muž nemaran, rijetko kod kuće, ako mu zanimanje za nas nije hvalevrijedno iako se trudimo, ako…

Odmah počinjemo razmišljati što s nama nije u redu, koji su naši (avaj!) nepodnošljivi nedostaci, zašto smo nervozne iako nismo, ne bi li bilo bolje da smo drugačije pa bi možda bile više cijenjene i voljene, zašto smo za svoga čovjeka nedovoljno lijepe u usporedbi s onima prema kojima lete njegovi pogledi, što baš nije lijepo od njega… Kad ćemo prestati biti krive? Je li nas to izdaje volja da udarimo šakom po stolu, zavičemo, bacimo nekome nešto u glavu? Je li 1968. pa da iziđemo na ulice i ponovno se pobunimo? (Svega suzdržljivosti i obazrivosti koje nas zauzdavaju!) Problem i nije tako složen kako se čini. Treba samo malo mućnuti glavom, smoći malo hrabrosti i malo ga izokrenuti.

Broj 1: muž koji uz plavičasto svjetlo televizora nestrpljivo čeka da se vrati njegova obožavana žena s radnog domjenka na kojem su prisutni zgodni muškarci koji zgodno ćaskaju, možda i zgodno ljube!

Broj 2: Zora rudi, bit će dana i on već juri na tržnicu po meso, ribu, povrće, voće, novine, možda i kiticu cvijeća za svoju umornu družicu koja se već u cik zore ubija na poslu.

Broj 3: djeca svako jutro iskaču iz svojih kreveta i spremaju ih, operu šalice i tanjure nakon završenog doručka, operu zube, očiste cipele do visokog sjaja i pjevajući krenu u školu! Popodne trče ususret voljenoj majci, oduševljeni da će iz trgovine donijeti teške stvari zbog kojih bi se bolesna kralježnica njihove roditeljice pobunila. Nakraju ozareno lice i blistav pogled kao da govori: “Zar nismo vrijedni?” Evo kako sve može biti jednostavno u vašem domu! Još nekoliko pojedinosti: muž mora sići na zemlju s oblaka na kojem se izležavao kao na perini, a djeca se na nj popeti.