Muškarac mora biti muškarčina

Vjerojatno je izlazak moje nove knjige “Seks i ljubav do vječnosti” razlogom što se u zadnje vrijeme sve češće vraćam na neke priče koje sam čula ili od znanica, prijateljica, njihovih kćeri ili, pak, i od čitateljica. Jer, iako se u knjizi ne može obuhvatiti sve što mi se čini zgodnim i poučnim, čini mi se nepravednim izostaviti ono što bi bilo zanimljivo i čitateljicama. I možda ne samo njima. Ponekad i ja zanemarujem muški dio publike.

A oni znaju biti ne samo pažljivi slušatelji, nego i znatiželjnici koji se ne libe pitati baš ništa kad im je to u interesu. Tako je i Marko, daljnji rođak moje tadašnje dvorkinje, koji mi je i sam znao ponekad nešto popraviti po kući, u svojoj neodlučnosti, mene upitao što da radi jer mu se sviđa žena koju okolina smatra – lakom. A njemu je stalo i do te žene, ali ništa manje ni do okoline. Jer sredina u kojoj je živio bila je “prava provincija”, ili još bolje da kažem – bio je stanovnik četvrti “na kraju grada”.

Iako bih mu bila najradije rekla što ga ide, a držala sam ga dotad “pravim” muškarcem, istina malo primitivnim, ali baš zato i čvrstim, suzdržala sam se i tek promumljala – to moraš sam odlučiti. Izaberi ono što ti se čini važnijim. Ali, da me čudiš, čudiš me. Mislila sam da si i čvršći muškarac. Moj prijekor koji je graničio gotovo s prezirom, nije za nj ništa značio. On se, jasno, priklonio – okolini. Starost je dočekao sam. Možda bih još trebala reći da se ta “laka žena” udala za njegovog susjeda, čovjeka koji ga je najviše odgovarao od nje. Nisam poslije s njim o tome uopće razgovarala, ali bila sam sigurna da je shvatio kakvu je pogrešku učinio. I što je još važnije – nepopravljivu. Dosta sam dugo razmišljala i o jednoj mladoj raspuštenici koja je to postala “ne svojom krivnjom”, ali je svojom krivnjom to ostala. Nije se htjela upuštati u vezu s muškarcem koji je prije toga bio dečko njezine znanice. Pazite, čak ne i prijateljice!

I tad sam joj rekla, a i danas mislim da je bila glupa, da je to neki čudan moral koji nikad nisam razumjela. Ako je to uopće moral. To je nesigurnost, strah od života, bojazan od onoga “što bi rekli ljudi oko nje”. Kao da bi se ti ljudi koji tjedan kasnije i sjetili da je on “nekad bio nečiji”. Ali, čak i kad bi tako bilo, što se to nje tiče, ona treba živjeti svoj život, na način kako ona misli i da može, i da mora, ali i da treba. I u takvim sam trenucima hvalila Bogu što sam iznad toga, što sam se ja uvijek držala “devize” – da je u ljubavi sve dopušteno.

Nisam neosjećajna, ali nikad nisam razumjela žene, pa i neke muškarce, koji su “plakali za izgubljenim ljubavima”, umjesto da su se ponijeli dostojanstveno, ili kako sam ja znala reći – klin klinom izbili. Ne vjerujem u vječnost i nepromjenjivost, pa ma tko se na to zaklinjao, ali vjerujem u želju i nastojanja da si život učinimo – snošljivim. Uostalom, dokumentarac koji će biti prikazan na jesen o meni, “Gore dolje, nikad bolje”, potvrdit će baš takva moja stajališta. A možda će priča Marije i Jakova potaknuti i neke od čitateljica, a bome i čitatelja, da dobro promisle prije nego što reagiraju – eksplozijom. Ljubav to dvoje bila je bajka. Mladi, pametni, lijepi, iz uglednih obitelji, nakon godina hodanja i završenih fakulteta, oženili su se. Svadba je bila a gdje drugdje, nego u Westinu. Uzvanici sve sami “zvaničnici”, a darovi – jedan skuplji od drugog.

Dabome da su ih čekala i radna mjesta. On je preuzeo očev posao, zastupstvo jedne strane tvrtke, a ona se zaposlila u školi stranih jezika – da tek nešto radi. I koji bi roditelj mogao poželjeti bolju djecu, oni boljeg partnera, a bome i poslodavci bolje – radnike. Ta idila trajala je više do pet godina. I kad se sve sabere koliko su bili zajedno, popelo se to na desetak. Jedino što je remetilo tu idilu, bilo je što još nisu imali djece. Ali, nadali su se. I onda se, barem se Mariji tako činilo, sve strmoglavilo u – provaliju. S jednog od tih silnih putovanja Jakov je došao zabrinutiji nego inače. Čak je osjetila kad je ušao u kuću i smrad alkohola. Instinkt, ljubomora ili nešto treće bilo je razlogom da je Marija počela “čačkati” po putnoj torbi, džepovima i svugdje gdje bi nešto mogla pronaći. Što nije imala pojma. I onda, slučajno, naišla je na ceduljicu, napisanu na njemačkom – jedva čekam da se opet sretnemo. U potpisu je bila – Greta. Iako je mislila da će njoj srce pući, iako nije znala što bi, prisilila je razum da joj nadvlada srce i da najprije promisli što da učini.

Razgovor joj se učinio jedino mogućim rješenjem, pa ma što joj donio. Učinila je ono što bih joj i ja bila preporučila da me pitala. Svečana večera, svijeće, cvijeće i tek mu je potom progovorila: – Imaš problema, znam i kakvih, ali voljela bih znati što si odlučio. Ma koju odluku da doneseš, poštovat ću je. I još nešto, Jakove. Ne želim ti stvarati probleme, ali da mi je lako, nije. No, ne mislim da je i tebi. Jer, za to što si napravio, i ja snosim dio odgovornosti. – O čemu ti to govoriš, Marija? – O tvom odnosu s Gretom – rekla je na rubu očaja i plača, iako je to pošto-poto željela sakriti. Da nije bio toliko osupnut onim što čuje, primijetio bi kako joj je i s kojim naporom govori to što govori. No, ma kako mu bilo teško, ma kako želio sve to izgladiti i reći joj na najbezbolniji način ono što je učinio, izvalio je glupost, barem se njemu tako činilo, ali ona to nije tako doživjela: – Volim te, Marija! Čekao je njezinu reakciju kao dijete koje se boji kazne nakon onoga što je učinio, a znao je već tada da ne smije. No, i on je bio iznenađen odgovorom: – Volim i ja tebe. Ali, unatoč svemu, imamo to što imamo. Cijelu su noć proveli u razgovoru. Nije tu bilo povišenih tonova, iako je bilo plača. I kad je već mislila da su “raspravili” ono što su morali, da je shvatila kako se to sve desilo, on je, ničim izazvan, rekao nešto što ju je vratilo na početak: – Svidjela mi se u tom jednom jedinom trenutku.

Zašto, što mi se to svidjelo, ne bih ti uopće znao reći. Možda sam se osjetio samim, možda sam čak i poželio “odlijepiti se” od tebe barem na trenutak, čak ni to ne znam. Ovo govorim da i tebi i sebi objasnim što se to desilo, ali i zašto. I kako na to ne mogu dati odgovora, ima nešto u što sam siguran. – A to je? – smogla je opet snage da ga upita. – Da mi ti to ne oprostiš, ne znam kako bih preživio ostatak života. Jer, sve je ovo neka pouka, neka spoznaja, jer, da se to nije desilo, možda i ne bih znao što imam i koga imam doma. Vjerojatno se u njihovom odnosu otad štošta promijenilo, možda se crv sumnje uvukao među oboje, ali njihov brak je čak i više bio pun pažnje, razumijevanja, iako su oboje živjeli manje opušteno. Kad mi je Marija jednom prilikom ispričala što je preživjela i kako se tad osjećala, shvatila sam je, ali i rekla joj ono što stalno tvrdim: – Samo pametna žena tako bi postupila, jasno, ako želi sačuvati brak. A to što nije popljuvao tu Gretu, budi sretna. Jer, pokazao se – muškarcem. Za takvog se isplati boriti.

Na ovu zadnju priču podsjetila me jedna naša sapunica u kojoj muškarac kaže kako je s jednom ženom bio tek zato što je bio pijan. S takvim ne samo da ja ne bih bila, nego se ne bi našao ni u jednoj mojoj kolumni. Muškarac da bi imponirao, mora biti – muškarčina.