Muškarci mog života

Kad se kaže da je netko – muškarac njezina života – najčešće se pomisli na seksualnog partnera. Ali, to uopće ne mora biti tako. Jer, toliko je muškaraca koji su uz nas tijekom života, uz koje se vezujemo, da je ta prva pomisao, zapravo – neistinita. Mnogi koji su uzeli u ruke knjigu Nadine Rothschild, pomislili su na isto. »ak je i mene zaintrigirala. A onda mi je dala i ideju da i ja malo “prozborim” o muškarcima “svog života”, kojih je, hvala bogu, bilo dosta. Ono u čemu se s Rothschildicom slažem, jest njezina tvrdnja da bi i “za mene život bio pakao da nema muškaraca”. Unatoč tomu što u njih ulažemo ogroman trud, za nj najčešće dobijemo – samo brige i duševne boli. Ako muke potraju, na poseban ih način čak i mrzimo, preziremo, u sebi ponavljamo da ih ne želimo više vidjeti, ali ako telefon ne zazvoni kad mu se nadamo, očaj postaje toliko jak da mislimo da ćemo svisnuti. I to u vremenu kad svi viču “kako su žene budućnost muškaraca, kako oni bez njih ne mogu”. Muškarcima je u interesu da se dobro drže, tvrdi Nadine Rothschild. Od njih se traži da budu muževi, idealni ljubavnici, očevi, ali iznad svega uspješni poslovni ljudi. Jedino što ja priznajem, jest da iza svakog uspješnog muškarca stoji još pametnija žena. Samo, pametna se žena nameće na pametan način. Muškarac mora vjerovati da je za sve što čini, inicijativa njegova. Njemu treba dati priliku da se iskaže. Konačno, sreća u jednom braku ovisi o ženi. Iako i njoj treba, i to vrlo često, “rame za plakanje”. A muškarac, iako, možda, ima iznimaka, nema toga senzibiliteta, nije osjetljiv na “ženske gluposti”.

I sad neka mi netko kaže da sve treba “pustiti k vragu”. Ništa ne treba pustiti slučaju, sve što je vezano uz ljudski život, treba njegovati, treba nastojati iz svega izvući ono najbolje. I ma kako zvučalo to u suprotnosti s onim što sam malo prije rekla, ali muškarci su na© život, i iz njih treba izvući ono najbolje jer, konačno, s njima, na ovaj ili onaj način, treba i živjeti. Pa ma tko nam oni bili: ljubavnici, muževi, očevi, braća, prijatelji ili tek poznanici. No, vratimo se malo gospođi Rothschild. Ona u svojoj knjizi potvrđuje ono što sam i sama rekla, i čemu sam živi svjedok.

Prema njezinoj tvrdnji, ti isti muškarci nam često idu na živce, uzrujavaju nas, često su beskrupulozni, varaju nas, lažu nam, djetinjasti su, ali život bez njih bio bi život bez smisla. Rothschildica kaže da se čak i ona raduje kad nekom može prirediti večeru, kad nekoga može učiniti sretnim, kad postaje nečiji subjekt pažnje i obožavanja, pa ma kako to kratko trajalo. Konačno, ma što tko rekao, ma tko prigovarao da su mnoge od nas tek objekt u seksu “pohlepnicima”, ipak to baš i nije tako, iako je seks ono što “muškarca čini muškarcem”. Jer, “seksualni uspješnik” to nikad neće biti, ako mu pritom obilato ne pomogne baš žena. I to znalački, ali tako da on ispadne “heroj”. I samu me zbunjivalo kako ti isti “mačori”, ti veliki ljubavnici, zapravo ponekad ispadaju naivci. Ponašaju se kao djeca, lako ih se prevari, pa čak napravi i budalama.

Najbolji primjer tomu je moja Eva. Sa svoje 22 godine već je prošla brda i doline. Ona i njezina prijateljica Neda svaku večer izlazile bi oko 10 sati van u potrazi za muškarcima, s nekima s kojima bi se provele, zabavile, pa i najele. Ali, poslije toga bi se jednostavno izgubile. No, ni grad u kojem su živjele nije baš milijunski. Bile su otkrivene i nisu se više mogle ponašati tako kako su naviknule. Eva se, na sreću, potom prizemljila. Shvatila je da to ne vodi ničemu, da to zavođenje, kako je ona rekla “glupih muškaraca”, neće uvijek prolaziti bez posljedica, pa je s tim prekinula, ali učinila je to isto i s Nedom.

Iako se povukla, nije se odmah snašla u novom načinu života. Ali, vrijeme je učinilo svoje. Uozbiljila se, pronašla si je dečka koji ju je usrećio, a život koji je dotad vodila, nastojala je zaboraviti. Muškarci su joj otvorili, kako bi govorila, oči. Nisam znala, iako nisam bez iskustva – koji. I sad, končano, da kažem nešto i o onima iz moga života. Mada nikad nisam krila da ih je oko mene uvijek bilo, da sam cijeli život mukotrpno radila, ali i da sam se zabavljala, mnoge će, možda, začuditi kad kažem da su centar moga života bili moj sin i moj otac. Na mom ocu mi ništa nije smetalo, a bio je invalid, ili je možda baš to bio razlog što sam u njemu gledala hrabrog čovjeka koji je činio sve da bi mu obitelj imala sve moguće u nemogućim uvjetima. Iako gluhonijem, naročito u mladosti, “zapinjao je za oči” curama jer je bio izvanredno lijep, visok, vitak, s predivnim licem. Ali, ono što sam ja kod njega cijenila, bila je dobrota, osjećaj za druge, potreba da uvijek bude ondje gdje je potreban. Možda sam ponekad bila i nepravedna prema majci za koju sam mislila da više voli braću, a on, pogađajući moje misli, kao da je to želio nadoknaditi iskazivanjem svoje ljubavi i pažnje prema meni. Ponekad bi čak u tome i pretjerao, iako to nije bilo ni približno onome što danas čine očevi svojim kćerima – podmićujući ih svim i svačim. Naš odnos se bazirao na specifičnom razgovoru – prstima – onako kako je to bilo jedino moguće. No, tad mi se činilo to snažnijim i jačim nego bilo koja riječ koja bi se znala inače izgovarati. Jer, pogotovo ona gruba, jače zaboli od “dodira ruku”. Vjerojatno je i to bio razlog što mi nikad nije palo ni na pamet da ih u starosti dam od sebe, a pogotovo nije dolazilo u obzir da ih dam u dom. I danas bih postupila isto, iako ja to od svoje djece nikad ne bih tražila. Jer, danas se živi drugačije, ja bih čak rekla i da se voli na specifičan način. Teško bi mi bilo sad reći tko je prvi, a tko drugi muškarac u mom životu, ali jedno je sigurno – dan kad sam rodila svoga sina Ivana, bio je najsretniji u mom životu. Osjećaj da sam na svijet donijela sina, plod ljubavi između mene i čovjeka koji je ipak obilježio moj život, učinio mi se veličanstvenim. Moj sin je jedina osoba za koju bih sve učinila bez razmišljanja, za kojeg bih se žrtvovala kao ni za koga drugog. Iako sam svjesna svih njegovih mana, to ne umanjuje moju ljubav prema njemu. Ali, kako kaže Rothschildica – to je jedina ljubav koja je postojana, koja se ni s jednom drugom ne može čak ni uspore đivati.

Pogriješila bih kad sad kao sasvim zrela osoba, s iskustvom koje imam, ne bih priznala da sam najviše i najluđe voljela svoga prvog supruga. Bila je to ona mladenačka ljubav koja je puna strasti, očekivanja, koja te usrećuje čak i onda kad ti se čini da si, zapravo, nesretan. Pa čak i unatoč tomu što me ostavio, a to je učinio jedino on. Jer, on se mnome oženio kao siroticom, a bio je i pametan, i obrazovan, i, konačno, iz obitelji koja je tada nešto predstavljala u gradu u kojem smo živjeli. Poslije mnogo godina sam se znala pitati bi li moj život bio drugačiji da sam mu se vratila kad me poslije godinu dana došao moliti da mu sve oprostim i da sve zaboravim. No, bila sam tada previ- še povrijeđena da bih to učinila.

Sve što sam poslije toga proživljavala u životu, pa i ono emotivno, nije se dalo usporediti s tim prvim brakom, svi ostali muškarci gotovo da su prohujali kroz moj život, pa čak i neki od muževa, iako brak s njima i nije kratko trajao. Mnogima od njih više se ni imena ne sjećam. No, moj sadašnji suprug je svjetlo u mom životu, i to sad kad mi najviše treba, a nadam se i ja njemu. Brak u ovim godinama ne samo da je nešto najljepše što mi se desilo, nego je i nasušna potreba. Jer, u ovoj dobi može te razumjeti samo netko tko je sličnih ili gotovo istih problema, istih razmišljanja, pa i istih želja.

Ja imam sreću što su dvojica od mojih muškaraca još uz mene, i što me obojica usrećuju – moj sin i moj posljednji muž.