Muškarci od ljubavi i soli

Premda će mnogi na dodjeli Porina, 22. travnja u Makarskoj, očekivati glazbeni dvoboj Zlatana Stipišića Gibonnija (deset nominacija) i Olivera Dragojevića (osam nominacija), splitske pjevače i prijatelje nadmetanje nimalo ne zanima. Umjesto prognoziranja tko će što dobiti, 59-godišnji Oliver i dvadeset godina mlađi Gibonni u splitskoj ACI marini ležerno ispijaju piće, gledaju brodove i pričaju o onome što ih veseli i ispunjava im život – o obitelji i glazbi.

Onda, koji će od vas dvojice pobijediti na Porinu?

Oliver: Nije mi bitno jer ne volim natjecanja. Gibonni je jedini napravio nešto novo, moj album "Oliver a l’Olympia" pripada u kategoriju koncertnih izvedbi, dok je Massimov album obrada. Želio bih pobijediti kao pjevač, a mislim da bi Gibonni volio da ga nagrade kao autora.

Gibonni: Bio bih sretan kad bi mi album "Unca fibre" donio Porin za pjesmu godine ili album godine, dakle da budem nagrađen kao autor, a što se tiče pjevanja, uvijek ponavljam da sam čovjek koji uvjerljivo iznese ono što napravi.

Gdje držite osvojene Porine?

Oliver: Ne znam ni koliko ih imam, a raštrkani su posvuda: doma, kod sinova, prijatelja, brata, u kafićima…

Gibonni: Od 17 osvojenih Porina četiri ih držim doma. Ostale sam dao ljudima iz svoje ekipe – violinistu Marku Ramljaku, producentu i menadžeru Ozrenu Kanceljaku… Imam i jednog prepiljenog: druga polovica je kod Zorana Peze, koji ju je trebao uručiti Dubravku Ivanišu Ripperu. Prije deset godina dobio sam Porin za album godine, a kako sam rekao da to zaslužuje i album "Bog" grupe Pips, Chips&Videoclips, statuu sam prepilio.

Kako ćete proslaviti nagrade?

Oliver: Zajedno, sa suprugama na večeri, iako se i inače često družimo. Malo ćemo se nasmijati i malo opustiti, kao što radimo i bez Porina.

Gibonni: Mojoj ženi Sanji glavno je pitanje je li i Oliver nominiran, jer onda zna da na dodjelu nagrada ide njegova Vesna te će imati s kim pričati. Mi smo malo izolirani od svega, većinu vijesti saznamo iz novina, pa nas vesele ovakve prigode da se nađemo s prijateljima.

Jeste li se ikad rasplakali na svom koncertu?

Oliver: Dogodilo mi se nekoliko puta. Kad mi je otac umro, zaplakao sam izvodeći "Oprosti mi, pape".

Gibonni: Ja sam kao Tonči Vrdoljak: sam sebe ganem. Najčešće mi se to događa kad je pjesma friška. Plakao sam na gotovo sve pjesme koje sam izvodio prvi put.

Oliver: Plakao sam kad mi je Gibonni na brodu u Veloj Luci pjevao "Ja ću budan sanjati".

Što vam se najluđe dogodilo na nastupu?

Oliver: Možda na Porinu u Osijeku prije dvije godine, kad sam se opio i kad me na kraju na pozornicu izvela Vanna. Uopće se ne sjećam pjesme.

Gibonni: U prijateljevom kafiću u Veloj Luci jedan me lokalni tip dirao po ušima cijelo vrijeme dok smo svirali.

Zašto nikad niste poželjeli živjeti u Zagrebu?

Oliver: Kad sam snimao "Neka nova svitanja", više od tri mjeseca živio sam u hotelu Esplanade. Da sam unajmio stan, žena bi mi prigovorila da sam se preselio, pa sam izabrao ovakav skuplji smještaj.

Gibonni: U Zagrebu sam 20 dana bio podstanar kod Fabijana Šovagovića, u stanu u Mesničkoj koji je uredio za sina Filipa. Stan je bio fenomenalan: u njemu gotovo ništa nije radilo, ni grijanje ni bojler. Grad po mojoj mjeri je Makarska, Split mi je prevelik, kao i Zagreb.

Usuđujete li se za sebe reći da ste morski vuk?

Oliver: Za postati morski vuk moraš biti intenzivno na moru barem 20 godina, a ja na njemu godišnje provedem četiri mjeseca.

Gibonni: Nadam se da će mi brod biti gotov na ljeto, već sam dvije sezone bez njega. Meni je brod mjesto gdje stalno boravim. U posljednjih deset godina sve moje pjesme nastale su na moru ili uz more.

Jeste li se našli u opasnosti da doživite brodolom?

Oliver: Dosta puta, ali u takvim situacijama trebaš biti pametan. I vratiti se, ako treba, makar pomorci i jedriličari to ne prakticiraju.

Gibonni: Nekoliko puta mi se dogodilo da sam isplovio dok je more bilo kao ulje, a na pučini su se digli valovi veliki kao brda. Osim brodoloma, tad mi je prijetila i rastava jer je žena počela vikati: "Šta si, luđače, učinija? Ubit ćeš dicu i mene."

Kako provodite dane kad ne radite?

Oliver: Ustajem oko sedam sati, ne pijem kavu i ne doručkujem. U svojoj radnoj sobi slušam CD-e i gledam koncerte na DVD-u, ne hodam po kafićima nego zaigram balun ili odem na tenis. Ručamo ranije, supruzi i meni pridruže se sinovi: 31-godišnji Dino i 28-godišnji blizanci Davor i Damir te nevjesta Nevena. Popodne ili na večer prošetamo ili se družimo s prijateljima.

Gibonni: Probudim se oko četiri i pol ujutro, kad me napadaju razne misli. Tada obično sviram ili čitam. Drugo poluvrijeme spavanja je od 6.30 do devet sati. Ako je lijepo jutro, s devetogodišnjim Random idem igrati balun ili prošetam s 20-mjesečnim Renzom. Nakon ručka sviram tražeći neke melodije. Supruga i ja više ne izlazimo koliko smo nekada, ali je zato kod nas doma uvijek po desetak ljudi.

Idete li u spizu?

Oliver: Iako i sam ulovim ribe, ponekad odem na peškariju, s velikim guštom, jer tamo čujem svakakvih priča. Za meso je lako: žena ima dobrog mesara koji joj ostavi fine komade.

Gibonni: Gušt mi je ići u spizu, iako ne znam ni izabrati ni kupiti, pa dođem doma s punim vrećicama stvari koje nam ne trebaju.

Koje kućanske poslove obavljate?

Oliver: Sredim svoje stvari – CD-e, DVD-e, odjeću – no uvijek mi je u sobi nered u kojemu se jedino ja snalazim.

Gibonni: Sanja me od ljeta 2001. moli da sredim svoju sobu, što sam i napravio prije neki dan. I sad ne znam gdje mi se što nalazi. U nju jedino Renzo ima pristup: on bane dok sviram, hoće da ga dignem, lupa prstićima po klaviru…

Kakav ste kućni majstor?

Oliver: Imam puno sinova, pa oni to rješavaju.

Gibonni: Mene to nikad nije zanimalo, zbog čega su svi u mojoj obitelji očajavali. Živim sam od 16. godine. Jednom mi se pokvario bojler pa se mama

zgrozila kad je vidjela da sam se cijelu zimu prao u hladnoj vodi. Pojednostavnio sam život: najvažniji su mi zdravlje moje obitelji i dobre pjesme.

Znate li kuhati?

Oliver: Znam ispeći meso i jaja, skuhati juhu, napraviti salatu… No, da sam kuham, ne bih imao 80 kilograma, koliko sam dobio na ženinoj spizi.

Gibonni: Znam skuhati, isfrigati i ispeći, ali nisam Stevo Karapandža da punim lignje jagodama s Himalaje. Ne jedem ni približno onoliko koliko bih mogao. Sklon sam debljanju pa jedem kao tić. Imponiraju mi ljudi poput Paula Newmana, koji su i sa 80 godina ravni kao svijeća. Kod nas vlada mišljenje da u nekim godinama moraš pustiti drob.

Oliver će u svibnju postati djed, a Gibonni je prije 20 mjeseci ponovno postao tata. Znate li mijenjati pelene?

Oliver: Naučio sam to kad su mi se sinovi rodili. No, sada to neću raditi: koji je to djed u povijesti mijenjao pelene?

Gibonni: Kod djeteta sve volim, no ne mijenjam pelene jer mi se po kući mota toliko žena da ne stignem na red.

Kojom biste pjesmom smirili bebu kad plače?

Oliver: Ne bih pjevao, nego zviždao. Neki dan sam se zaustavio s poznanicima, a njihova dvogodišnja kći je zapitala mamu: "Je li ovo onaj barba koji pjeva u crtiću Legenda o medvjedu?" Mala nije znala tko sam, ali mi je prepoznala glas. Veseli me kad djeca imaju sluha.

Gibonni: Moga Renza jedino može smiriti hrana. Nisam mu pjevao, ali mu je Sanja puštala pjesme s albuma "Unca fibre" ili pjesmu "Slipping away" Rolling Stonesa.

Kakav ste otac?

Oliver: Sa svojim sam sinovima prijatelj. Mirni su i skromni ljudi, pričamo o svemu, ljetujemo zajedno…

Gibonni: S Tanjom pokušavam voditi pametne razgovore i savjetujem joj da se pametno zaljubi, Randu pomažem u matematici i s njim igram balun, a s Renzom se valjam po dnevnom boravku i ričemo kao lavovi.

Koliko se brinete o svom izgledu?

Oliver: Mislim da svoje godine dostojanstveno nosim. Ne koristim kremice, a odijevam ono što mi dođe pod ruku. Najradije bih imao jednu majicu i hlače.

Gibonni: Izgled mi nije bio važan, dok je sve na meni stajalo samo od sebe. Nemam ukusa pa mi supruga izabire odjeću, inače bih izgledao kao švedski hevimetalac. Pojam muškarca mi je Steven Tyler, pjevač Aerosmitha: sa 60 godina je mršav, može napraviti špagu i još ima kosu.

Biste li što promijenili na sebi?

Oliver: Da se može, i da je sigurno, riješio bih se dioptrije. Imam plus sedam i nosim leće i naočale.

Gibonni: Bolna mi je točka gubitak kose. Da mi nije grozna ta operacija, možda bih dao presaditi kosu.

Kad ste probušili uši?

Oliver: Na nagovor sinova probušio sam uho prije 15 godina, a prije nekoliko godina skinuo sam naušnicu.

Gibonni: Kad mi je bilo 13 godina, prijatelj Nikša mi je maminom turpijicom probušio uho. Otac mi je bio zgranut, rekao je da izgledam kao homoseksualac, no ipak mi je kao 17-godišnjaku za Božić darovao dvije naušnice. Probio bih i obrvu, ali mi ne da kći Tanja.

Biste li na ženin nagovor upisali tečaj plesa ili ikebane?

Oliver: Odličan sam plesač, ali moja supruga ne voli plesati. Mama me naučila plesati kako se s curama ne bih sramotio. Svladao sam i valcer i ostale plesove udvoje. I danas volim zaplesati na pozornici. Na tečaj ikebane ne bih išao, ali znam složiti buket cvijeća.

Gibonni: Sanja tako nešto nikad ne bi tražila, iako sam očajan plesač. Napravio sam i neuspjelu pjesmu "Ne znam plesat". A što se tiče ikebane, tu imam nekog iskustva. Naime, od moje Sanje, koja je dekorirala izloge, početkom devedesetih Hrvatska ratna mornarica naručila je za otvorenje helidroma buket u obliku helikoptera iz kojeg je trebala izletjeti golubica. Pomogao sam joj napraviti konstrukciju od žice, koju je presvukla cvijećem, no na otvorenju je golubica bila tako ošamućena da je, umjesto da odleti, ispala iz buketa.

Kad ste zadnji put napisali ljubavno pismo?

Oliver: Gibo to stalno radi, ja nisam od pisanja. Mogu otpjevati ljubavne riječi koje je napisao netko drugi.

Gibonni: Ja to stalno radim putem etera.

Što ste kao djeca željeli postati?

Oliver: Ribar na koči, a oko mene stalno more, galebovi i jata riba.

Gibonni: Htio sam biti Toma Bebić, pokojni kantautor, jer je imao bradu i izgledao kao Sandokan. Bio mi je najdraži očev prijatelj jer je jedini sa mnom razgovarao.

Koliko vam se supruge spremaju za izlazak?

Oliver: Moja se žena brzo sprema, brzo kuha, brzo reagira, sva je brza, iako tako ne izgleda. Odijevam se obično u zadnjoj minuti, tek kad je ona spremna za izlazak.

Gibonni: Dogovorimo se nekoliko dana prije o izlasku da stignemo na vrijeme. Inače, kad idemo na put, mojoj Sanji treba sedam-osam dana da spremi torbe i djecu.

Čime vas supruga može izbaciti iz takta?

Oliver: Odlukom donesenom u sekundi, bez da imalo promisli. To me ubije.

Gibonni: Neću ženu ogovarati u novinama.

Što vam obitelj zamjera?

Oliver: Da pristajem na polunastupe i trošim vrijeme na neke suradnje, a mogao bih biti doma. Za dosta toga moji mi kažu da mi to ne treba, pa iako sam toga i sam svjestan, volim pomoći.

Gibonni: Sad će mi zamjeriti što ću zakasniti na ručak.

Biste li glumili u sapunici?

Oliver: Ne bih, jer ne mogu biti netko drugi. Inače, sam glumio u TV serijalu, mislim da se zvao "Brodoplov", u kojem je Boris Dvornik bio kapetan, ja noštromo, a Ivica Vidović oficir. Nakon svake scene zapili bismo se na šanku, tako da smo zadnju scenu snimali tri dana.

Gibonni: Malo sam sapet kad je kamera uperena u mene. Na snimanju za UNICEF nebrojeno puta se ponavljala scena u kojoj ja zovem djecu koja trčeći izlaze iz razreda. Nakon silnih ponavljanja, djeca na kraju nisu trčala nego posrtala od umora.

Obojica ne nosite sat: kako znate koliko je sati?

Oliver: Navikao sam na moru biti bez sata: ravnam se po suncu. Uostalom, imam mobitel.

Gibonni: Ravnam se po suncu i nikad ne pogriješim više od 15 minuta. A i u automobilu imam sat.

Šaljete li često SMS poruke?

Oliver: Nekad me uhvati pisanje, ali draže mi je čuti nečiji glas.

Gibonni: Stalno pišem poruke, nikad ne telefoniram. Kad napišem SMS, izdefinirao sam kontakt koliko želim.

Što radite kad ste najljući?

Oliver: Maknem se.

Gibonni: Kažem toliko stvari koje ne bih smio reći. Režim, ali ne grizem.

Javljaju li vam se obožavateljice?

Oliver: Pišu, šalju poruke, zovu na telefon. No, riješim to lako, sa svakom izmijenim nekoliko rečenica.

Gibonni: Odustale su od mene. Spadam među umjetnike koji su zanimljiviji po tome što rade, nego po tome kakve su osobe.

Marijana Marinović