Na ekranu zlostavljana, kod kuće voljena

Ivana Šarić ne poznaje roditelje jer su poginuli dok je bila mala. Odrasla je kod posvojitelja, a život je nije mazio ni nakon udaje za policajca. Njezin suprug, alkoholičar, i za najmanju sitnicu viče na nju i tuče je, a ona sve stoički podnosi zbog dva si­na… Srećom, lik Ivane Šarić, koji Gorana Marin tumači u HTV-ovu serijalu “Sve će biti dobro”, ne­ma nikakvih dodirnih točaka sa stvarnim životom 39-godišnje zagrebačke glumice. Gorana je tri godine sretno udana za Alena Marina (36), nekadašnjeg frontmena rock-grupe Kojoti, i majka je dviju djevojčica.

Iz prvog braka ima devetogodišnju kćer Piju Vr­doljak, a prije sedam mjeseci ona i Alen postali su roditelji i male Hede. Kad se umorna vrati sa snimanja, um­jesto prigovaranja i galame, u njezinu domu u zagrebačkoj četvrti Mikulići dočekuju je smijeh i veselje, skuhan ručak ili večera, napisane zadaće, zadovoljne kćeri koje se igraju s tatom ili, pak, mirno spavaju… – Premda je u serijalu grub, jer tako zahtijeva scenarij, Siniša Popović je najpažljiviji muškarac na svijetu: grli me, pita je li bio dovoljno pažljiv dok je glumio udarce, je li me slučajno uistinu udario…

Iako u sapunicama nema vremena za velika analiziranja, ja sam nastojala proučiti svoj lik i razmišljala zašto bi koja žena tako nešto podnosila. Tako sam došla do podatka da je u Hrvatskoj svaka četvrta žena – zlostavljana. Stra­šno! Mislim da je zlostavljanje poput vrtloga koji te la­gano uvlači: pomalo te navikava na sve goru i goru situaciju i u jednom trenutku više ne razmišljaš raciona­lno, nisi ni svjestan da si zlostavljan, život u paklu postaje normalan. Siniša je sjajan glumac i s njim je užitak raditi: oboje smo Ribe po horoskopu i vjerojatno se zato tako dobro slažemo. On me naprosto inspirira pred kamerom, što je u sapunici vrlo važno jer nema vremena za probe i popravke – kaže Gorana Marin, koja je već pet­naest godina stalna članica zagrebačkog dječjeg kazališta “Žar-ptica”.

Dugo je bila jedina članica ansambla bez glumačke diplome: tri puta se pokušala upisati na studij glume, a potom je odustala. Odmah nakon srednje škole upisala je Pravni fakultet, koji su završili i njezini baka i djed, no nakon dvije godine shvatila je da pravo nije za nju. Stoga je u Zadru, kad i treći put nije uspjela na stu­diju glume, upisala Pedagošku akademiju, koju je i završila.

Kuća u kaosu

– Još u srednjoj školi, dok mi je tata radio kao tehnički direktor u Teatru &TD, dobila sam malu ulogu u predstavi “Mein Kampf” u kojoj su igrali i Pero Kvrgić i Ivica Vidović. Tada sam prvi put shvatila da je gluma, a ne pravo, ono što definitivno želim. Gluma mi je na­prosto bila u krvi: neko sam vrijeme s roditeljima živjela u očevom rodnom Mostaru, gdje je on vodio Te­atar mladih, i uz njega gledala sve predstave, sudjelovala u glumačkim radionicama, putovala na međunaro­dne dječje festivale… Pohađala sam i satove solo pjevanja u muzičkoj školi te pjevala u zboru Mostarske kiše. Ali, ljubav prema glumi je bila jača – prisjeća se Gorana Marin. U “Žar-pticu” je došla zahvaljujući re­datelju Jo­šku Juvančiću, koji ju je 1993. onamo poslao da za­mijeni glumicu koja je prešla u Histrione. Dala je sve od sebe, u teatru su bili zadovoljni njome i dobila je posao.

– Kako nemam formalno obrazovanje, odnosno diplomu Akademije dramskih umjetnosti, nisu me mogli zaposliti kao glumicu već kao – šminkericu. Tek nakon pet godina igranja u svim predstavama, primljena sam u Zajednicu hrvatskih umjetnika. A kad sam nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta, zaista sam se osjetila dijelom glumačkog ceha – govori Gorana Marin, ko­joj su popularnost donijele sapunice “Zabranjena lju­bav” i “Obični ljudi”. No, iako glumi u tom žanru, ne može reći da ga redovito prati na televiziji: njezin odabir su dokumentarci te britanski serijali poput “Umorstva u Midsomeru”. Uz supruga je zavoljela i namrgođenog dr. Housea iz istoimenog serijala.

– Moja Pia je pogledala samo prvu epizodu “Sve će biti dobro”, a ja sam ih vidjela nekoliko, kad bih se ranije vratila kući sa snimanja. Kad od Alena tražim da mi iskreno kaže kakva sam u pojedinim scenama, on me hvali pa se bojim da nije objektivan i teško mi je oci­jeniti kakva sam bila – govori Gorana Marin, dodaju­ći da joj je Alen velika podrška u svemu: da nema nje­ga, uz malu bebu ne bi mogla prihvatiti sadašnju ulogu. Majstor za odgoj Alen Marin obožava djecu. Kad su se njih dvoje upoznali i prohodali, Piji su bile tri godine: on joj je pje­vao uspavanke, igrao se s njom, vodio je u park, donosio toplu juhu kad bi se ona vraćala sa skijanja…

Kad se rodila Heda, rekao je da želi vidjeti njezine prve zubiće i prve korake. I drugih šest mjeseci uzeo je rodiljni dopust umjesto supruge. Osim toga, naknada koja se dobiva u drugoj polovici rodiljnog tako je mala da su Alen i Gorana Marin zaključili kako im je isplativije da ona snima, a on da bude doma. – Moj muž radi u ZKM-u kao majstor rasvjete, a sada je majstor za odgoj djece, jer mene gotovo da i nema doma. Kuća nam je, moram priznati, u popriličnom kaosu: Alen ima dovoljno posla s djecom, a ja ne znam čega bih se prije prihvatila kad dođem kući. No, za razliku od lika koji glumim, ja mužu mogu reći da sam mrtva umorna i on mi neće zamjeriti ako sve ostavim onako kako sam zatekla i odem u krevet. A to je najvažnije. Snimanje bi trebalo završiti do Božića, a ja sam se još u rujnu vratila u svoje matično kazalište.

Izbivala sam godinu i pol – prvo sam čuvala trudnoću, a potom šest mjeseci bila na rodiljnom. Zahvaljajući razumijevanju ravnateljice Marije Sekelez, za sada igram samo u starim predstavama pa mogu i snimati i igrati u kazalištu. No, nakon završetka snimanja “Sve će biti dobro”, čekaju me nove predstave pa ćemo Alen i ja svoj privatni život morati drukčije organizirati.

Snježana Dragojević Harapin