Na krilima vjetra

Koliko mi je poznato, bit ću, zapravo, prva žena s cijelog prostora bivše Jugoslavije koja je zajedrila na Olimpijskim igrama – ponosno kaže 21-godišnja Puljanka Mateja Petronijević. Osvojenim 27. mjestom (između 120 jedriličarki u klasi Laser Radial) na Svjetskom prvenstvu u novozelandskom Aucklandu sredinom ožujka postigla je normu za odlazak u Peking. Točnije, u kineski grad Qingdai na Žutom moru, gdje će se održati jedriličarska natjecanja 29. olimpijade.

Mateja Petronijević bit će jedna od 25 jedriličarki koje će u kolovozu braniti boje svoje zemlje na najvećoj svjetskoj sportskoj manifestaciji. Svih 12 godina, koliko se bavi jedrenjem, pod paskom je istog trenera – Miljenka Zubana. Za to je vrijeme bila višestruka državna prvakinja, a 2001. osvojila je i juniorska prvenstva Europe i Južne Amerike.

– Počela sam jedriti s nepunih devet godina. Među mojim školskim kolegama bilo je “moderno” baviti se nekim sportom, a kad sam razmišljala koji bih odabrala, prisjetila sam se prizora koji mi se kao maloj urezao u pamćenje: stotine bijelih jedara koje plove plavom morskom površinom.

Matejinom tati Borisu, 54-godišnjem arhitektu, nije se svidio njezin odabir. Kad mu se kći upisala u jedriličarski klub Uljanik plovidba, nije joj dvije godine htio kupiti nepromočivo odijelo. Na njezinu stranu su, međutim, stale 48-godišnja mama Alida, odgojiteljica u vrtiću, i baka Albina.

– Od svih svojih kolegica s kojima sam počela jedriti, jedino sam ja otišla ovako daleko. Neke nisu mogle uskladiti treninge i natjecanja s poslom, druge su se poudavale, a tko zna što bi bilo sa mnom da iza sebe nisam imala jak klub – kaže Mateja potkrepljujući to vrtoglavim svotama koje treba uložiti u ovaj sport. Na startu je trebalo izdvojiti više od 70.000 kuna za kupnju četverometarske jedrilice. Potom čak 250.000 kuna za troškove pet-šest regata, koliko ih Mateja odvozi svake godine. No, nije sve u novcu… – Sretna sam što sam jedrilicom oplovila svijet, ali onaj tko ovaj sport ne voli, na moru bi se osjećao kao mrav u orahovoj ljuski. Jedrenje može biti opasno, čak i pogibeljno: bilo je smrtnih stradavanja nakon udarca buma u glavu, a upale sinusa idu nam u “rok službe”. Mi žene moramo se pomiriti da nam, zbog vjetra, sunca i morskih kapljica koža prerano ostari i nabora se, prsti odebljavaju od škota, a za trajanja regate piškiti se može samo ako se skoči u more. No, ne žalim se.

Mateja je vrijedna studentica prve godine oblikovanja krajobraza na zagrebačkom Agronomskom fakultetu, a primijetila je da je, zahvaljujući jedrenju, strpljivija, izdržljivija i manje razmažena od svojih kolega. – Iako sam brzo “očistila” sve ispite iz prvog semestra, bilo bi lijepo da mi se ubuduće, zbog sportskih obveza, iziđe u susret što se tiče dolazaka na predavanja i ispitnih rokova, da ne moram i dalje učiti noću. Mogla bih tada češće vidjeti i svoju 24-godišnju sestru Višnju, apsolventicu farmacije, otišla bih na koncert omiljenih mi TBF-ovaca, poneku kavicu ili masažu. To je sve što mi od malih ženskih zadovoljstava treba: ne šminkam se i ne nosim štikle. Možda ću se početi cifrati kad nađem dečka, a dotle ću provoditi vrijeme s najboljim prijateljicama-jedriličarkama: Francuskinjom Sophie de Turckheim i Grkinjom Efi Mantzaraki. Nakon Olimpijade otići ću k Efi na otok Mikonos, na zasluženi odmor i – jedrenje.

Silvija Glavić Stocca