Na posao stižem biciklom

Iako nije završio nikakvu filmsku školu, a u njegovim filmovima igraju isključivo naturščici, 36-godišnji meksički redatelj Carlos Reygadas već je osvojio sve najvažnije nagrade. Sva tri njegova dugometražna filma prikazana su na filmskom festivalu u Can­nesu, a posljednji, “Tiho svjetlo”, lani je ondje dobio nagradu žirija. Bivši pravnik i profesionalni igrač rag­bija, koji potječe iz imućne obitelji iz Mexico City­ja, nedavno je boravio u Zagrebu, gdje je bio glavna zvijezda filmskog festivala One Take, na kojem je u kini­ma Europa i Tuškanac prikazana njegova retrospektiva.

Osim toga, u Zagrebu je Rey­ga­dasu uručena nagrada Propeler Motovuna, koju je na filmskom festivalu u Istri zaslužio još ljetos za ljubavnu dramu “Tiho svjetlo”. – Nisam mogao doći na proglašenje pobjednika u Motovun jer sam baš u to vrijeme dobio sinčića Eliazara. To je, ipak, bio mnogo važniji događaj u mom životu – smije se Carlos Reygadas.

Zašto ste u 27. godini odlučili potpuno promijeniti život i posvetiti se filmu? – Ta je odluka dugo kuhala u meni. Sviđalo mi se pra­vo, ali ne i pravnički posao. Uglavnom sam se bavio humanitarnim pravom, te bio član timova za rješavanje ratnih sukoba, čak sam bio angažiran i u prvim slučajevima koji su se pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu vodili vezano uz zbivanja na području bivše Jugoslavije. Kad sam se zaposlio u meksičkom Ministar­st­vu vanjskih poslova, shvatio sam da pod hitno moram promijeniti posao ili to neću učiniti nikad.

Zašto? – Diplomacija je poput žrvnja: ako se predugo u njoj zadržite, možete zaboraviti na sve ostale ambicije. A ja sam u svakom slučaju želio barem pokušati snimati filmove. Naime, godinama sam kadar po kadar na svom video i DVD rekorderu proučavao kako su snimljeni filmovi koji se meni sviđaju, pa sam se želio i sam okušati u tom poslu.

Kako ste snimili prvi film? – Kako sam dugo radio u Bruxellesu, gdje sam se za­poslio nakon poslijediplomskog studija na King’s koledžu u Londonu, u Belgiji sam upoznao dosta filmaša s kojima sam snimio prve kratke filmove. Nakon toga sam za samo 40 tisuća dolara snimio prvi dugometražni film “Japon”, koji je 2002. uvršten u konkurenciju za Zlatnu palmu u Cannesu.

Smatrate li lanjsku nagradu u Cannesu vrhuncem svoje karijere? – Ne. Najveća nagrada mi je kad se gledateljima film uistinu svidi, kad ih neke scene u njima dirnu ili potresu… Filmove ne radim zbog nagrada i novca, nego zbog tih gledatelja. Svoj najpoznatiji film “Tiho svjetlo” snimili ste u izoliranoj protestantskoj zajednici u Meksiku, čiji pripadnici žive kao u prošlom stoljeću i govore arhaičnim njemačkim dijalektom.

Kako ste im se približili? – Najveći izazov bio je kako pridobiti njihovo povjerenje. Riječ je o zajednici od 150 tisuća ljudi, od kojih mnogi odbijaju svaki oblik modernosti: čak ne žele uvesti struju u svoje kuće ili obrađivati polja traktorima. Kako se odbijaju integrirati u društvo, na glasu su kao čudaci i trebale su mi četiri godine da im se približim. Još jedan veliki problem je što njih umjetnost uopće ne zanima: ondje ne postoje kina, kazališta, koncertne dvorane i galerije.

Kako vam je to na kraju uspjelo? – Stanovao sam, jeo i radio s njima: obrađivao sam njihova polja i muzao krave, pa su me na kraju počeli pozivati na svadbe, krštenja i pogrebe. Nakon četiri godine neki su pristali glumiti u mom filmu te sam dobio dozvolu starješina da snimam na autentičnim loka­cijama. Shvatili su da će moj film biti svojevrstan do­kument njihovog načina života.

Ne bi li vam bilo jednostavnije da ste angažirali glumačke zvijezde i podigli kulise? – Možda, ali bi se to protivilo mojim uvjerenjima. Privatno se mogu družiti sa Salmom Hayek, ali je nikad neću pozvati na set. Naime, ja još vjerujem da su čuda na filmskom platnu moguća, a u njih gledatelji ne mogu povjerovati kad pred sobom imaju lice koje svaki dan gledaju na TV-u, jumbo-plakatima i u novinama. Mene show business ne zanima, jedino su mi važne sudbine stvarnih ljudi, o kojima progovaram krajnje iskreno i nakon temeljitog istraživanja.

Kako su reagirali vaši roditelji kad ste siguran posao i dobru plaću zamijenili neizvjesnošću umjetničkog života? – Nije im bilo drago, ali su mi čestitali na hrabrosti i poželjeli sreću. Otac je čak pristao nastupiti u mom prvom filmu, u kojem je igrao lovca. On, doduše, više voli akcijske filmove, a moje smatra teškima i dosadnima.

Majci, koja radi kao psihoanalitičar, oni se, pak, sviđaju, ali se grozi eksplicitnih prizora seksa kakvih ima u svakom mom filmu. Kako ste u Meksiku postali profesionalni igrač ragbija? – U Meksiku je mnogo useljenika iz Argentine i Velike Britanije gdje je ragbi nacionalni sport. Družeći se s njima, počeo sam trenirati i dogurao do prvotimca kluba iz meksičke lige. Danas igram nogomet u ligi veterana.

Tko su vam nogometni idoli? – Španjolac Xabi Alonso, a iz prijašnje generacije Robert Prosinečki. Obojica su genijalci.

Jesu li vas ikad kontaktirali producenti iz Hollywooda? – Da, ali sam im u prvom razgovoru jasno dao do znanja da ni za kakav novac i slavu neću prodati svoj umjetnički integritet. Smatram da su bogatstvo i slava mnogo opasniji nego što mnogi misle, a ja se niti ne želim naći tom vrtlogu taština. Umjesto u limuzini, meni je draže na poslovni sastanak stići na biciklu.

Kruno Petrinović