Na rubu živčanog sloma

Trideset i devet mi je godina. Poslije devet godina zajedničkog života, on me ostavio. Uzeo je kovčeg i otišao bez riječi. Iskrao se kao tat. Nikad nismo brakom potvrdili našu vezu. Ja sam to željela, ali uzalud. On mi je govorio da me voli. Ponižavao me položaj u koji me doveo. Ipak ga nisam napustila, vjerovala sam da ćemo se vjenčati. Muči me nesanica, srce mi podrhtava, boli me želudac, vrti mi se u glavi. Jadna sam i bijesna. Najradije bih da me nema. Ipak bih sve zaboravila samo da mi se vrati. Očajna Sara

Onaj tko je gledao film Pedra Almodovara "Žene na rubu živčanog sloma" doznao je sve o ljuljački između boli i bijesa na kojoj se njiše napuštena žena. Protagonistica filma je Pepa koja dobro zna da je žrtva jednog Don Juana i svoga sna o ljubavi. Shvaća koliko je bila glupa što je toliko svoje ljubavi uložila u osobu u koju se ne može pouzdati. Plače, guta sredstva za spavanje, ali mu ipak priprema njegovo najdraže jelo. Groz- ničavo čeka da je nazove, zatim bijesno razbija telefon. I vi ste Pepa, iako ste Sara. Na rubu živčanog sloma, u depresiji. Jedini je način da iziđete iz depresije i prihvatite stvarnost. Ne prilagodite li joj se, na putu između nje i snova, ostat ćete prikovani za brod koji tone i zajedno s njim nestati. Neće biti lako. Poslije devet godina zajedničkog života. Njegov kovčeg je na neki način od početka bio pred vašim vratima, samo ga je sad uzeo i otišao. Nije to učinio ljudski, ali malo je onih koji to znaju. Događa se da poklonimo svoje srce neprikladnim osobama, a kad one odu, mi smo jedna Pepa više u Almodovarovom filmu o ženama na rubu živčanog sloma. I pameti.