Nagrada za dobrotu

Da je netko 14-godišnjem Martinu Kotar­skom, osmoškolcu iz Zaboka, lani “prorekao” da će odletjeti u Japan i ondje upoznati Billa Gatesa, osnivača Micro­softa i trećeg najbogatijeg “umirovljenika” svijeta prema For­be­sovoj listi, dječak bi zacijelo u ne­vjerici prasnuo u smijeh. Ali to mu se dogodilo. I to zahvaljujući kuharici sa starim zagorskim jelima koju je izdao uz pomoć svih učenika i nastavnika svoje škole. Kuharica je prodana u tisuću primjeraka, a dobivenim novcem kupljena su 22 paketa hrane za njihove siromašne sugrađane.

– U lipnju ove godine na internetu je objavljen natječaj Mirovne zaklade Goi za najbolji esej o dobrotvornom projektu koji u djelo mogu provesti i školarci. Moji su me nastavnici na to upozorili i predložili mi da opišem kako sam, zajedno s ostalim učenicima i nastavnicima, došao na ideju o kuharici i cijeloj humanitarnoj ak­ciji koja je uslijedila – priča Martin Kotarski, učenik osmog razreda osnovne škole “Ksaver Šandor Gjalski”.

Njegov esej, napisan na engleskom jeziku, privukao je pozornost žirija Zaklade Goi, osnovane u Tokiju 1999., koja je dobila ime po japanskom filozofu i pjesniku Masahisu Godobilu i posvećena je promicanju humanosti. Dječak je napisao kako se zahvaljujući “njegovoj” kuharici cijela škola uključila u humanitarnu akciju, kako su po cijeni od 30 kuna rasprodali cijelu nakladu pa sad pripremaju još jedno izdanje….

U kategoriji do 14 godina svoje eseje poslalo je 4700 školaraca iz 137 zemalja, a žiri je odlučio da je Mar­tinov najbolji. Što je ujedno značilo da po nagradu mora u Japan. Svečana dodjela održana je u Tokiju, a učeniku iz Za­boka čestitao je i Bill Gates, koji je također dobio nagradu Goi jer financijski pomaže brojne dobrotvorne projekte u svijetu.

Sushi i puran

– Na poziv Zaklade Goi u Tokiju sam bio od 6. do 11. studenoga. Bila mi je to ujedno prilika da prvi put letim avionom. Ali nisam se bojao – kaže Martin i dodaje da je Japance doživio kao vrlo uljudne i organizirane, a posebno mu se svidjelo što u Tokiju baš sve štima – od javnog prije­voza do besprijekorno čistih ulica. Svoje dojmove najprije je ispričao mami Ružici, pedagoginji, ocu Stjepanu, inženjeru građevinarstva, te svojoj mlađoj braći, desetogodišnjem Vidu i godinu dana starijem Vinku. A potom i svojoj nogometnoj ekipi, prijateljima iz škole, nastavnicima. Martinu je hrana koju je probao u Tokiju bila neobična i sigurno mu je draži batak zagorskog purana od sushija, ali kušao je sve čime su ga ljubazni domaćini ponudili, a snašao se i jedući štapićima. – Bilo mi je to dosad najljepše iskustvo u životu, a Tokio je spektakularan grad. Vidio sam stari dio grada, hramove, parkove, zid carske palače, ali i centar, nebodere od kojih za­staje dah… U svakom slučaju, uvjerio sam se da je dobro či­niti dobro. Na redu je idući projekt koji ću osmisliti s prija­teljima iz razreda – kaže Martin Kotarski.

Tanja Vučičević