Najbjesnija sam kada sviram gitaru

Mogli smo snimati još nekoliko godina, ali jednom smo ipak trebali prestati – objasnila je Patti Smith (61), jedna od najutjecajnijih žena u povijesti rocka, zašto je snimanje dokumentarnog filma o njezinom životu potrajalo čak 12 godina. Za to je vrijeme redatelj Steven Sebring, poznatiji kao rock i modni fotograf, gotovo uvijek bio uz nju i snimao je malom 16-milimetarskom kamerom. Rezultat 12-godišnjeg truda je dokumentarac “Patti Smith: Dream Of Life” (Patti Smith: San o životu), koji je sad prikazan na Berlinskom filmskom festivalu, gdje smo i razgovarali s njom.

Naravno, cjelokupan burni život glazbenice, koju nazivaju “baka punka” jer je sedamdesetih unijela novu estetiku u rock-glazbu, teško je mogao stati u samo dva sata trajanja filma. Zbog toga se samo usput spominje kako se družila s Bobom Dylanom u šezdesetima, kako je napisala pjesmu “Because The Night” s Bruceom Springsteenom te kako je više od 15 godina bila u idiličnom braku s Fredom Sonicom Smithom, bivšim gitaristom kultne grupe MC5 iz Detroita, do njegove smrti 1994. No, redatelj Sebring zato je uspješno pokazao njezina brojna lica: pjesnikinje, pjevačice, brižne majke…

Patti Smith je prošle godine uvrštena u Rock’n’roll kuću slavnih u Clevelandu, a utjecajni svjetski glazbeni časopisi tvrde da se zvijezda osamdesetih ove godine na velika vrata vraća na scenu. Ne samo zbog filma “Dream Of Life”, već i zbog prve velike samostalne izložbe, Land 250, koja će obuhvatiti njezine slike, fotografije i filmove nastale od 1967. do 2007. Izložba će biti otvorena 28. ožujka u Parizu u prostorima Zaklade Cartier za suvremenu umjetnost.

Kako biste opisali “Dream Of Life”? – To nije biografski niti glazbeni film, nego snimka posljednjih 12 godina koje je redatelj Steven Sebring proveo uz mene. Ako bi ga se trebalo ukratko opisati, onda bih rekla da je to snimka mojeg povratka na glazbenu scenu i u život nakon smrti supruga.

U filmu se vidi da često posjećujete grobove ljudi koje ste poznavali ili ste im se divili. što vas toliko privlači grobljima? – Već je toliko meni bliskih ljudi preminulo, od mojih roditelja do supruga Freda, pa mi odlasci na njihove grobove pružaju određenu utjehu, baš kao i kada posjetim grob neke slavne osobe koja mi je mnogo značila u životu, na primjer francuski pjesnik Arthur Rimbaud. Znam da je njihov duh negdje drugdje, ali drago mi je biti u blizini njihovih posmrtnih ostataka. Tada se prisjećam kakvi su bili.

U filmu jednom kažete redatelju da ugasi kameru. Je li bilo više trenutaka kada niste htjeli da vas snimaju? – Ta scena snimljena je prije koncerta u Londonu. Bila sam jako nervozna jer sam prvi put nakon 16 godina nastupala u tom gradu. Kamera mi inače nije smetala. No, Steven je znao kad je treba maknuti. Kad je mojoj kćeri Jesse bilo devet godina, rekla je kako ne želi da je snimamo. I Steven je nije snimao – sve dok s 18 godina nije rekla da želi ponovno pred kamere. A sada se zafrkava da je premalo u filmu.

Jeste li uvijek tako smireni? – U filmu me možete vidjeti ljutitu samo na antiratnom prosvjedu i kada gledam fotografije džamije prije i nakon što je američka vojska ušla u Irak. Takve stvari mi slamaju srce. I inače se ne ljutim mnogo, osim na ljudsku glupost i pohlepu. Bijesna sam kada čujem da farmaceutske tvrtke imaju lijek za sidu, ali ga ne žele besplatno dati oboljelima. Ljuti me i kada proizvođači bezalkoholnih pića osnivaju tvornice u nerazvijenim zemljama i ondje zagađuju izvore vode. No, u komunikaciji s ljudima nikada ne pokazujem bijes. Njega čuvam za nastupe, najbjesnija sam kad sviram gitaru.

O vama se uglavnom govori kao o glazbenici, no u filmu vidimo da ste i brižna majka. Kako balansirate između posla i obiteljskih obveza? – Nikad se nisam smatrala glazbenicom jer sviram samo gitaru, i to veoma loše. Na sebe više gledam kao na umjetnicu i pjevačicu. No, za svoju djecu sam uvijek bila samo mama. Kada sam se 1979. s pokojnim suprugom Fredom Sonicom Smithom povukla iz javnog života i odselila u Michigan, potpuno sam se posvetila obiteljskom životu. Naravno, prije nego što sam se vratila glazbi, razgovarala sam o tome s djecom. Sin Jackson je sjajan gitarist i sada svira u mojem bendu, ali i na pozornici mi govori “mama”.

Prošle ste godine primljeni u Rock’n’roll kuću slavnih. Što vam znači to priznanje? – Kada se pokretala Rock’n’roll kuća slavnih, bila sam protiv tog projekta. Nikada nisam željela da rock postane dio neke institucije. No, tijekom godina sam prisustvovala primanjima svojih dragih prijatelja u Kuću slavnih i shvatila sam koliko im znači to priznanje. I kad su mene pozvali, vidjela sam koliko su moji roditelji ponosni zbog toga. Na kraju, moram i ja priznati da nije mala stvar biti u društvu Elvisa Presleya, Boba Dylana i drugih legendi rocka.

U prosincu ste proslavili 61. rođendan. Vidite li se i za deset godina na pozornici? – Kada to budem htjela, povući ću se i prepustiti mjesto mlađima. No, još uživam u nastupima i stvaranju glazbe, a imam dovoljno energije da to nastavim raditi. Jedino moram paziti na glas, pa zato ne pušim i ne pijem. Uostalom, zar su godine toliko bitne? Da mi je samo vidjeti dvadesetogodišnjaka koji ima toliko energije kao Mick Jagger.

Iako ste napisali mnogo pjesama koje su postale hitovi, sredinom devedesetih ste bankrotirali. Kako se to dogodilo? – Nakon što smo se 1979. povukli u Michigan, Fred i ja živjeli smo skromno. Odgovarao nam je takav život i, unatoč skromnim primanjima, imali smo sve što smo htjeli. No, nakon njegove smrti sve se promijenilo. Ne vozim auto, nisam iz Michigana i ondje nemam mnogo prijatelja, više nisam mogla živjeti takvim životom. Ujedno sam se odlučila s djecom vratiti u New York, gdje je život mnogo skuplji, pa sam upala u financijski škripac. Bilo je to teško razdoblje, ali, nasreću, nije dugo trajalo. Pomogli su mi prijatelji među glazbenicima, a ubrzo sam dobila i ponudu da snimim novi album. Sada mi je sjajno i daleko sam od bankrota.

Josip Jurčić

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 684 ili se pretplatite na PDF izdanje. ­