Najljepše je - dijeliti krevet

Ima nas na svijetu svakakvih. Onih koji lako nalaze društvo, ali i onih kojima to baš i ne uspijeva. Ne zato što to ne žele, nego zato što ih pritom nešto koči. No, sigurna sam da nema čovjeka koji baš uvijek želi biti sam i kojemu “nitko ne treba”, kako se zna čuti od nekih očajnika. Sretni su, kažem uvijek, oni koji i mogu i znaju izabrati si društvo. Jer, u prirodi je čovjekovoj da se druži, da ima partnera, da uživa u životu dijeleći s nekim sreću, ali, bome, i ono drugo, teže – nesreću. Najljepše je ipak s nekim dijeliti – krevet. On čak ne mora uvijek biti ni bračni. Iako sam ja gorljiva zagovornica braka, ne osuđujem ni bilo koju ljubav – bila ona čak i izvan tih okvira. Neću nikoga iznenaditi ako kažem da sam uvijek najradije bila u muškom društvu, da sam se uz njih najbolje opuštala, iako je bilo momenata “kad bih i njih poslala k vragu”, ali, i u društvu sa ženama dešavalo bi se isto. S tim da su one uvijek imale, doduše vrlo skriven, “žalac zlobe” koji nikad ni kod koga nisam voljela. Jer, ma što da mi sve pripisuju, to ne mogu čak ni oni koji me ne vole. Jer, i zloba je izraz nemoći. Tek samo druženje s muškarcima imalo bi nešto što je sa ženama nemoguće – ako ti je muškarac prijatelj, onda je on to bez zadrške, iako neki od psihologa tvrde, a i ja sam sklona tome vjerovati, da i u tom druženju ima nešto “skriveno erotsko”. Ako je i tako – ne smeta! Dapače, nema normalne žene kojoj to ne bi godilo. Zašto ovoliki uvod u ono o čemu želim danas govoriti? Naprosto zato što se sve mijenja, a jedno ostaje isto – žene koje samuju, koje žive u nekom svom svijetu u koji puštaju tek ponekog, ali ne i – muškarce.

Svi imaju pravo na život kakav izaberu, iako mi je samoća nešto nepodnošljivo, to ne znači da svatko baš mora dijeliti moje mišljenje i moj način življenja. Mene su te žene, samice, kako ih ja nazivam, zanimale, iako ne mogu reći da sam ih baš uvijek razumjela. A činjenica je da ih je sve više. One su postale predmetom zanimanja i stručnjaka, pogotovo onih koji se boje “za opstanak” čovječanstva. Možda će mi netko odmah prigovoriti i reći da je življenje bez partnera jedan od mogućih izbora, da se danas pod slobodom podrazumijeva nešto drugo nego je to bilo nekad, odmah odgovaram da to baš i nije tako.

Kad govorim o tim samicama, ne mislim samo na one žene koje su razočarane nekim muškarcem ostale same, njih čak i mogu razumjeti, nego o onima koje nikad nisu imale ama baš nikakvog interesa za “muškim društvom”. Nisam psiholog, ne znam što se dešava u glavama tih žena, ali sigurna sam u jedno – da one spadaju u kategoriju onih koje nešto priječi da se otvore, da se “oslobode” od same sebe. A njihove priče kako se “baš dobro osjećaju u svojoj koži”, tek su obrana, a možda i zavaravanje. Ne mislim pritom da nam lažu, nego da su čak i sebe uvjerile da je to što govore – prava istina. I među njima postoje razlike. Jedne su zatvorene, bez želje za isticanjem i u poslu i u svakodnevnom životu, iako ne znači da su nesposobne, nego su naprosto takve. Uzrok tome postoji, ali one su više slučaj za psihologe nego za laičko naklapanje. A druge su im sušta suprotnost. Svjesne su sebe, znaju sve i podcjenjuju sve. Ali, i jedne i druge su, sigurna sam, nesretne. Svake na svoj način.

Kad o tome govorim, imam na umu Mariju, ozbiljnu ženu, visokopozicioniranu službenicu u jednoj ženevskoj banci, koja je bila lijepa, pametna, sposobna i – sama. Uvijek je bila posebna, odgajana da bude savršena, a to je po mom sudu bilo pogubno. Izrasla je u ženu kojoj su se svi divili, neki čak i priželjkivali da imaju “barem nešto njezino”, ali muškarci su od nje bježali “kao vrag od tamjana”. Jesu li joj se oni “poskrivećki” divili ili čudili, to nisam saznala, ali moje bogato iskustvo mi kazuje da su je se – pribojavali. Muškarci ne vole samosvjesne žene, jer ne mogu nad njima dominirati, jer ne mogu ispasti ono što nitko i nije – nadčovjek. Znaju se čuti priče tih “samosvjesnih i sigurnih žena” da živjeti bez partnera ne znači i biti sam. Možda je i to točno, možda se one tako i osjećaju, ali, zašto se toliko trude da dokažu ono što je nedokazivo – da im muškarci ne trebaju, da su oni “balast” koji uza se trebaju imati, i imaju, tek slabe žene. To uopće nije istina! Ona je, kao i uvijek, negdje na sredini. Jedan pametan čovjek bi za te samice znao reći – bježe u rad jer i na taj način liječe komplekse.

Iako nema više u klasičnom smislu starih cura ili kako ih se nekada nazivalo “starih frajli”, u emotivnom životu sve je ostalo isto. Slažem se s njihovom tek jednom tvrdnjom – kako njima ne treba muškarac da bi bile ono što se od njih očekuje – tek suputnice, često beznačajne, nekome tko ih čak nije ni – vrijedan. Ali, kažu da su žene te koje izabiru. Pa, ako je već tako, neka izaberu nekoga kome neće biti to – nego centar svijeta, koji će ih staviti na isti pijedestal gdje misle da im je mjesto. Sposobna je ona žena koji tako nešto uspije. Ja sam uspjela u poslovnom životu, ali ništa manji nije moj uspjeh, čak u nekim dijelovima bio je i veći, kad sam poželjela nekog muškarca uza se, a on mi se činio, a i bio je, tako daleko od mene. Tu je trebalo i mozga i srca da bi se postigao cilj. Nasmijala sam se priči Silvije, jedne samice, kojoj uopće nije važno što o njoj tko misli, inače, ali je vrijeđa kad je oslovljavaju – gospođicom, a njoj je već toliko godina da je to odavno prestala biti. Istina, ona je “priznala” da se u mladosti željela udati, ali, najprije je birala ona, a poslije je ostala – neizabrana. I njoj je “život bez muškarca” sasvim u redu. Možda kad bi “naišao koji” ne bi ga baš odbila, ali daleko je od toga da bi ga u toj dobi, a pedeset joj je tek, išla tražiti. Vjerojatno joj se može vjerovati, ali i pitati se zar doista misli da će joj netko “utrčati u naručje”. Jer, ako su te žene toliko samostalne, toliko svjesne sebe, ako ne mogu prihvatiti činjenicu da nešto i same moraju poduzeti da bi im život bio drugačiji nego jest, onda sumnjam i u tu njihovu silnu pamet. Samostalnost bi za sobom trebala povlačiti i ono drugo – način sigurnost na svim područjima. Ne možemo glumiti jedno, a očekivati od muškarca da nam “pjeva serenade” pod prozorom. Ni ja nisam uvijek bila shvaćena do kraja, ali moja je sreća što sam živjela onako kako mi se činilo da moram – nikad nisam nikom lagala, a najmanje sebi. Ni u čemu, a najmanje u odnosima prema muškarcima. Preporučila bih svim ženama da sa sebe skinu oklop taštine, srama, krutosti pa i bahatosti i da budu onakve kakvim ih je Bog stvorio – ženama. A koliko ja poznam religiju, to znači da vole i rađaju.

Završila bih ovu priču o samicama pričom o Mariji, djevojci za koju su svi mislili da će doista starost dočekati sama. Ona je bila jedna od onih vrijednih, samozatajnih i povučenih, u čijem životu nije bilo mjesta za muškarce. Sve dok se nije pojavio Marko. Društvenjak, koji je prošao “sito i rešeto” i koji se konačno poželio skrasiti. I bila su dovoljna dva-tri susreta da u Mariji razbukta ljubav i strast, da je natjera da skine sa sebe oklop i da bude ono što je i bila – žena puna ljubavi, želje i razbuktale strasti. I vjerojatno bi se mnoge Marije, uz ovakve dečke, “razbudile”.