Najljepši dar

Udala sam se da zaboravim svoju ljubav. Predbacivala sam si što me muž volio mnogo više nego ja njega. Svih ovih godina nije me prestao tetošiti, kao da je osjećao da nisam do kraja njegova. Na kraju sam kapitulirala, ali ipak nisam zaboravila Danijela.

Sad mi je 40 godina. Prije dvadeset bio mi je sve: lijep, privlačan, zabavan, samo dvadeset i dvije godine. Bila sam strogo odgojena, a on je bio razmetljiv, brz na jeziku, volio je slobodu.

Ja nisam ništa znala ni o ljubavi ni o seksu. Bili smo zajedno kratko vrijeme jer je on počeo izlaziti s djevojkama starijima od mene i na kraju me ostavio.

Jedne večeri u kući muževih prijatelja odjednom sam se našla s njim licem u lice. Osjetila sam strahovito uzbuđenje, zatim razočaranje.

Nije bio onakav kakvim sam ga pamtila. Shvatila sam da pod svaku cijenu želi biti drugačiji od ostalih, na kraju mi je od njega postalo mučno. Neki ljudi nikad ne odrastu.

Moj život je otišao naprijed, a on je ostao isti kao i prije.

Neki ljudi, jednostavno, nikad ne odrastu! Što sam ga više gledala, bilo mi ga je sve više žao.

Poslije svega, imam osjećaj strahovite krivnje prema svome mužu. Ali, nešto je u svemu tome bilo jače od mene.

Razočaranje

Od prvih ljubavi najčešće ostaju samo uspomene, kod nekih se ponovnim susretom upali ponešto od nekadašnjeg plamena.

Kod vas se zbilo manje od toga. Sad ste napokon slobodni da se obračunate s osjećajem krivnje prema svome mužu koji vas je volio više nego vi njega. Kapitulirali ste pred njegovom ljubavi. Zar nije to najljepši odgovor za nečiji trud, najljepša zahvalnost za nečiji dar?

Ipak se imate čime utješiti.