Najviše stradaju kupaći kostimi

Djevojkama koje igraju vaterpolo, sport za koji se u nas misli da je ekskluzivno muški, nekad je jednostavnije zabijati pogotke na utakmicama nego uvijek iznova objašnjavati znatiželjnicima da one nisu “bijele vrane” u tom sportu. I da žene u nas igraju vaterpolo već 27 godina: tada je, naime, u Betini na otoku Murteru osnovan prvi ženski vaterpolski klub, dok danas imamo žensku ligu sa šest klubova, a od lani i reprezentaciju. Iako Hrvatska ima samo 120 vaterpolistica (usporedbe radi, u Nizozemskoj postoje čak četiri lige ženskih vaterpolskih klubova) one ni u kojem slučaju nisu “mačji kašalj”. Dokaz za to je srčana igra 21-godišnje Splićanke Anamarije Reić-Kranjec, 25-godišnje Zagrepčanke Mije Šimunić te 21-godišnje Puljanke Aide Šehić, najboljih igračica ženskog vaterpolskog kluba Mladost, na nedavnom okupljanju ženske reprezentacije u Zagrebu. Naše reprezentativke su, naime, već počele trenirati za Europsko prvenstvo koje će se održati iduće godine u Zagrebu.

A to čine poput tigrica u vodi: dok nastoje dati gol, voda oko njih se doslovce e zapjeni koliko im je napad žestok. – Cure u vaterpolu ne samo da nisu nježniji spol nego su ratobornije od kolega. Nemilice se potežemo za kupaće kostime, mnogo više nego dečki. Kod ženskih kostima to je i lakše napraviti, jer je više tkanine nego kod gaćica vaterpolista. Dečki su i inače manje skloni hvatati jedan drugog za kupaće gaćice. Ne žele riskirati ozljedu na nezgodnom mjestu – uz smijeh pričaju sportašice. Aida Šehić, studentica treće godine na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu, kao djevojčica je u rodnom gradu trenirala košarku. Prije osam godina ozlijedila je prednji križni ligament i to ju je nagnalo da nakon operacije i rehabilitacije u Lovranu počne najprije rekreacijski igrati vaterpolo, a potom i ozbiljno trenirati. Danas je kapetanica kluba Mladost i jedna od najboljih igračica u zemlji. Od prošlog rujna mladostašice trenira Dubravko Šimenc, bivši vaterpolski reprezentativac ovjenčan zlatnom i srebrnom medaljom na dvjema olimpijadama. Aida kaže da ih Dudo tjera da jednako dobro igraju na svim pozicijama, pa stoga Mladost nije izgubila niti jednu utakmicu za prvenstvo države, a uz to je lani osvojila i kup.

Ozbiljno zaljubljena

Aidinu kolegicu i prijateljicu Anamariju Reić-Kranjec, studenticu druge godine Više trenerske škole na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu, zafrkavaju u klubu da je jedina među djevojkama ozbiljno zaljubljena. Nedavno se zaručila za zgodnog Šibenčana, studenta ekonomije u Zagrebu gdje su se i upoznali. Anamarija je, inače, igrala za splitski vaterpolski klub Bura, a prije toga je bila vrsna plivačica: s 13 godina osvojila je prvenstvo države na 100 i 200 metara slobodno. Igrati vaterpolo počela je iz inata majci Dijani, njegovateljici u jednom splitskom staračkom domu, koja nije htjela ni čuti da joj se kćer bavi “muškobanjastim” sportom.

– Ja sam, pak, dokaz – kaže Mia Šimunić, izvanredna studentica prava, a od lani i studentica na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu – da vaterpolistice nisu kao od brda odvaljene. Rukometašice bi nas na suhom mogle “razbiti” kao od šale. Krhke sam građe, pa me suigračice, koje i nisu mnogo mišićavije od mene, moraju štititi da me protivnice ne bi dohvatile kad jurišam na njihov gol. Brzo plivam i ako me neka od njih ne potegne za kostim i tako zaustavi, postižem pogotke. Mia je bivša reprezentativka u sinkroniziranom plivanju, a vaterpolo trenira već tri godine. Objašnjava da je u sinkroniziranom plivanju napravila sve što si se zacrtala, a i dojadila joj je, veli, “gimnastika u vodi”. Njezine prijateljice i klupske kolegice otkrivaju da je Mia svojedobno uz oca Damira Šimunića, sparing-partnera boksača Stjepana Božića, trenirala i boks. – Mia zato baš i nije neki “cvjetić” koji treba braniti od protivnica u bazenu. Ima opaki udarac. U to se i same uvjeravamo svaki put na treningu – govore Anamarija i Aida. Sve tri zaključuju da ženskom vaterpolu treba pojačanje. Kažu: “Što više cura, to bolje”.

Tanja Vučičević