Ne mogu pobjeći od Londona

Zagrebačkoj dramaturginji i spisateljici Teni Štivičić 5. rujna bio je jedan od najsretnijih dana u životu: njezina predstava “Fragile”, u kojoj je opisala život balkanskih emigranata u Londonu, premijerno je izvedena u londonskom kazalištu Arcola.

Poljupci, čestitke i darovi, kojima su je zasuli prijatelji, najljepša su nagrada za sve što je postigla u protekle četiri godine, koliko živi u britanskoj prijestolnici. Kći zagrebačkog dramaturga i scenarista Ive Štivičića je, naime, 2003. otišla na poslijediplomski studij iz dramskog pisanja na Goldsmiths Collegeu, a kako su joj se nakon magisterija otvorile brojne poslovne mogućnosti, odlučila je ondje i ostati.

Uspješnu premijeru i 30. rođendan, koji joj je bio baš taj dan, nakon predstave je proslavila s prijateljima u jednom turskom restoranu: među brojnim darovima i čestitkama koje je te večeri primila, najdraži joj je bio srebrni prsten. Bio je to dar njezinog dečka Douglasa Henshalla, s kojim je u vezi dvije godine. Iako 41-godišnji škotski glumac zbog obveza neće doći u Zagreb 20. rujna, na promociju Tenine knjige “Odbrojavanje” (s kolumnama što ih je objavljivala u časopisu Zaposlena), sigurno će joj poslati – čestitku.

Susjedstvo iz Mućki

– Britanski običaj da za svaku prigodu šalju čestitke isprva mi je bio smiješan, no s vremenom sam se naviknula i prihvatila to kao dio njihove tradicije – kaže Tena, dodajući da se dugo privikavala na londonski način života. Djevojci iz središta Zagreba, naime, bio je veliki šok kad je vidjela gdje će provesti poslijediplomsku godinu: stan koji je našla preko interneta bio je u New Crossu, dijelu Londona u kojem caruju siromaštvo i delikvencija.

– New Cross je nedaleko od Peckhama, kvarta u kojem se zbiva radnja humorističnog serijala “Mućke”. Zato se često šalim da su mi prvi susjedi bili Del Boy i Rodney Trotter – govori Tena Štivičić, koja je stan dijelila s četvero cimera: umjetnicom iz Norveške, majstorom grafita iz Gane i dva engleska socijalna radnika. I danas je sa svima u kontaktu, a često se sjeti kako su se lijepo slagali, zajedno kuhali i – smrzavali se.

– U unajmljenim stanovima nisu rijetkost automati koji kontroliraju potrošnju plina ili struje: za ubačen novac ili bon dobijete onoliko energije koliko ste platili. Tako smo se i mi izmjenjivali u kupnji bonova, sve dok se jednog dana automat nije zablokirao: bilo je to uoči dočeka Nove 2004., kad su temperature bile ispod ništice, a majstori u to blagdansko doba nisu radili. I tako smo mi, uglavnom, ta četiri dana proležali u krevetu, grijući se ispod popluna. Bila sam tako ukočena da sam dobila upalu mišića. No, ništa od toga nije mi smetalo, sva sam bila u pisanju. Ali, kad mi je mama Mirjana prvi put došla u posjet i vidjela u kakvom kvartu živi njezino jedino dijete, htjela me za kosu odvući kući. S vremenom su se moji smirili, jer znaju da sam zadovoljna i okružena ljudima koji me vole – smije se Tena Štivičić, koja je u ozloglašenom New Crossu jednom i opljačkana.

Napadnuta je pred kućom u predvečerje, a lopov, kojeg nije vidjela jer ju je zaskočio s leđa, oteo joj je sav novac koji je imala kod sebe i ostavio joj kreditne kartice. U to je doba počela pisati dramu “Fragile” koja je, osim u londonskom kazalištu, preklani izvedena u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani, lani je u formi radiodrame emitirana na Hrvatskom radiju, a uskoro će je postaviti i u teatru u Kölnu.

– Iako “Fragile” ima autobiografskih elemenata, u vrijeme kad sam je pisala, nije me toliko mučila nostalgija koliko financije. Školarina je stajala 8000 funta (oko 90.000 kuna), što sam dobila kao donaciju od jedne male hrvatske tvrtke, dio troškova su mi “pokrile” stipendije od Vjesnika i HTV-a, no za ostalo sam se morala snalaziti sama. Zbog besparice, te godine nisam mnogo izlazila, samo bih se ponekad počastila odlaskom na predstavu ili u obilazak muzeja – prisjeća se Tena Štivičić, koja je nedugo nakon dolaska u Veliku Britaniju počela misliti i sanjati na engleskom jeziku. Oduvijek je, kaže, znala da će jednog dana živjeti u inozemstvu, a London joj je, priznaje, zbog svog kozmopolitskog duha i stvaranja trendova oduvijek bio najprivlačnija destinacija. Nakon što je 2004. magistrirala, otišla je na pet mjeseci u Švicarsku, u Biel pokraj Berna, a stipendiju za boravak dobila je zahvaljujući predstavi “Nemreš pobjeć od nedjelje”.

– No, ja nisam mogla pobjeći od Londona – kaže. – U Švicarskoj, gdje sam imala idealne uvjete za pisanje i sve podmirene troškove, samo sam čekala dobar povod da se vratim u taj grad. Tako sam početkom 2005. dobila poziv da se priključim projektu Paines Plough, koji okuplja mlade pisce, i vratila se u London, ovaj put u četvrt Blackheat. Cimerica mi je bila Jelena Vukmirica, kći glumca Željka Vukmirice, koja je tada bila na magisteriju glume. Tada sam počela i nešto zarađivati. Moj agent Joe Phillips pronalazio mi je poslove, pa sam pisala priče, kratke drame i kazališne adaptacije, a na račun bi mi tu i tamo nešto kapnulo od repriziranja mojih predstava i autorskih prava.

A kako je cijeli njezin život vezan uz kazalište, tako je u teatru pronašla i ljubav. Douglasa Henshalla, koji je glumio i u televizijskim serijalima “Danziel i Pascoe” i “Ana Karenjina” te filmovima “Orphans” i “If Only”, upoznala je prije dvije i pol godine na premijeri svoje kratke drame “Slomljeni glasovi” u Covent Gardenu. Žive u stanu u Islingtonu, kvartu poznatom po lijepim parkovima, malim dućanima i restorančićima.

Teni se svidio Douglasov rodni Glasgow, jer je podsjeća na Zagreb, a i njezin dragi oduševljen je Hrvatskom. Ljetos su bili zajedno na Brijunima, gdje je Tena prvi put surađivala s tatom: Ivo Štivičić preradio je Krležin tekst prema kojem je Teatar Ullysses izveo predstavu “Pijana noć 1918.”. No, sa svojim dragim još nije surađivala, iako joj je on najiskreniji kritičar.

Marijana Marinović