Ne očekujte previše...

Četiri godine smo hodali, trebali smo se vjenčati, ali je njegova majka postavila neke zahtjeve i želje koje joj nisam mogla ispuniti, bojeći se da će se upletati u naš život. Raskinula sam, dakle, zaruke prepustivši mu da izabere tko mu je važniji u životu. Izabrao je majku. Razmišljajući, shvatila sam da sam prenaglila s raskidom, željela sam se s njime pomiriti, ali on više nije bio zainteresiran, nije mi mogao oprostiti. Dodao je kako ne zna voli li me dovoljno da bi ušao u brak. Ponekad se sastanemo, malo prošetamo, popričamo… onda mi je nakon svega kazao kako mu je dobro i sa samim sobom. Željela bih da opet budemo zajedno. Volim ga, ali mi je povrijeđen ponos. Da pričekam njegovu odluku ili da usmjerim život nekamo drugamo?

Dvojbe Čini mi se da je (pre)dobro shvatio vašu gestu prije vjenčanja kad ste ga stavili pred alternativu da bira ili vas ili svoju majku. Bila je to vaša velika pogreška. Sve se moglo riješiti međusobnim razgovorom, uvjeravanjem i objašnjavanjem. Pretpostavljam da se želja njegove majke morala ticati zajedničkog života ili suživota, odviše čestih posjeta ili nečega sličnog, no nisu zaslužili ni ona ni njezin sin, a vaš budući muž, da se uoči vjenčanja stave pred zid. Požalili ste svoju brzopletost, no čini se da je on nije zaboravio: majka se ne odbacuje tek tako, o njoj se razgovara, osobno vjerujem da se uz dobru volju moglo naći neko prihvatljivo rješenje. Skupilo se uoči samog vjenčanja dosta dvojbi, a majčina želja ipak je bila fitilj da sve odleti u zrak. Možda ne trebate od njega očekivati neke velike poteze, preveliku želju da se ponovno ozbiljno razgovara o braku, njemu je dobro s vama, ali i sa samim sobom, imam dojam da je time dosta rekao.