Ne predajem se

U mojih 31 godinu života bilo je lijepih trenutaka, ali sad mi se čini još više ružnih. Bilo je tu i brojnih veza koje bih uvijek okončavao zbog nekog straha. Četvero nas je u obitelji, i bilo je to divno razdoblje, ali otac se razbolio i umro kad mi je bilo 15 godina. Slijedi potom moje srednje obrazovanje, pa upis na čak dva fakulteta, ali ni jedan ne završavam. Kontradiktorna sam osoba i radim, svjesno ili nesvjesno, sve suprotno onome što bi bilo za mene normalno i dobro. U dubini srca nisam prebolio očevu smrt, i tko zna hoću li je ikada. Pokušavam biti čvrst i otporan na udarce života jer sam senzibilna osoba, ali me život prilično plaši. Mrzim li, možda, oca zbog činjenice što je on sve imao, što ja nemam, ili trebam tražiti da mu budem sličan kako bih riješio svoj problem? Koliko sinovi uopće sliče svojim očevima? Osjećam se kao siroče izgubljen u prostoru i vremenu, ali se ne predajem. Želim biti borac i gospodar svog života. Kako? Tražim zrnce života

Vaš otac je, čini se, strast vašeg života, on je vječni predmet usporedbi koje vas iscrpljuju, cijede iz vas životne sokove, brane vam da živite normalno. Očito je bio vaš ideal kao tvorac obiteljske sreće za koju ste tako vezani, toliko da ga čak mrzite jer vam ne da disati. Bez njega ste nemoćni i plutate svemirom svojih strepnji. Smognite snage i pokidajte te konce koji vas vežu za obiteljsko ognjište kao za lijepu bajku i mirnu oazu koje ste lišeni, zatim završite jedan od dva fakulteta i stanite na svoje noge. To je neobično važno jer će u tome biti vaš udjel, potvrda vaše neovisnosti, sposobnost da se otkačite od opsesija iz djetinjstva, što ih vučete kao sumornu pupčanu vrpcu koje se ne možete osloboditi. Osobno mislim da biste podršku mogli naći kod psihologa. Struka može mnogo učiniti da iz svoje ljušture iziđete kao cio i slobodan čovjek.