Ne žalite za izgubljenom ljubavi

Čudan je osjećaj ta ljubav, toliko da se ne može čak ni zorno opisati. Jer, svatko je doživljava na svoj način. Jedne ona čini predivnim ljudima, dok druge, iako kažu da je tih manje – frustrira. Zašto, time su se bavili čak i psiholozi i došli do čudnoga zaključka – utjera im neki strah u kosti, čini ih nesigurnima jer se za nju boje. Čudno, ali istinito – vole i boje se! Usrećuje ih i unesrećuje. Čak neke dovodi i do ludila.

Ja sam jedna od onih koja na život, pa i na ljubav, gleda nešto drugačije. Držim da ništa nije vječno. Ali to ne znači da u nju ne vjerujem. Dapače! Ja ne vjerujem u nešto drugo – da se jednoga čovjeka može voljeti, intenzivno, kao u prvim danima zaljubljenosti ili ljubavi, pola stoljeća! Ne vjerujem, ili barem mi je to teško prihvatiti, da se u životu može voljeti – tek jednom. Sve “dok nas smrt ne rastavi”. A kad nas ipak rastavi, onda “udri brigu na veselje!”.

Što to znači? Neka mi ne zamjere oni koji su našli takvu ljubav, ali znači li to da bi nekome trebalo poželjeti smrt pa tek se onda zaljubljivati u drugoga?

I što činiti kad se netko koga smo voljeli, i koji nam je tu ljubav uzvraćao, ohladi, i kad nastanu muke što dalje, kako prekinuti nešto što više nema smisla? Nisam nikad razumjela one koji, kad ljubav umre, žele i sami nestati. Mogu razumjeti čak i duševnu patnju koju svi na neki način osjete, ali taj bi svaki trebao “prespavati” to što mu se desilo, jer svaki novi dan donosi nešto novo. Možda i novu ljubav. Mora da je za sve to “kriva” romansirana literatura u kojoj junakinje umiru zbog ljubavi jer u smislu apsolutnoga ništa nije uzvišenije, ništa nije jače od ljubavi, osim smrti. No, ne bi trebalo vjerovati da je umiranje zbog ljubavi neki “privilegij” koji se odnosi isključivo na žene. I muškarci “umiru” zbog ljubavi, iako rjeđe, ali efikasnije. Uostalom, tako je i u životu. Mnoge žene pribjegavaju samoubojstvima, muškarci to čine rjeđe, ali efikasnije.

Odnos samoubojica, kad je riječ o uspjelom samoubojstvu, po statistici iznosi tri muškarca na jednu ženu, dok je odnos neuspjelih samoubojstava tri žene na jednoga muškarca. Iako se sva samoubojstva ne odnose na gubitak voljene osobe, muškarci teže podnose samoću nego žene. Jedan liječnik ispričao mi je svoju ljubavnu priču. Ne znam je li poučna, ali na svaki je način zanimljiva: – Mislio sam da ću se nakon staža oženiti – počeo je. – Bio sam siguran da negdje postoji i žena moga života. I nisam je dugo čekao. Mira je bila lijepa, pametna i vesela. Ali, nikad nisam poželio da s njom imam dijete. Volio sam je, želio joj život učiniti bajkom, pa sam radio dan i noć – i to se pokazalo najvećom pogreškom. Ona je sve više trošila, a ja sam sve više izbivao iz kuće. Doznao sam da me vara i to je bio kraj. Ali kod mene još ne i emotivni. U mom srcu je ostao gorak osjećaj poraza. Sve što smo imali, podijelili smo na dva dijela. Kupio sam si kuću vrlo blizu bolnice u kojoj sam radio. Na večer sam žurio kući jer sam imao mačku koja je bila jedino moje društvo.

Nakon godinu dana žena mu se vratila, tvrdila je kako samo njega voli i kako se u svima razočarala. On ju je sretan prihvatio i živjeli su zajedno još tri godine. Jednom je zapalila jaku vatru u kaminu i cijelo prizemlje je izgorjelo, zajedno s mačkom. Nakon toga, opet je otišla – sad zauvijek. On je postao toliko depresivan da je pomišljao i na najgore. Više nije imao volje za životom. Jedno jutro je sve htio riješiti. Dovoljan je bio konopac, garaža, i sve mu se učinilo jednostavnim. To će biti kraj mukama, ali i životu. Ali, konopac je puknuo, on se dobro nabio i sve je ostalo po starom, osim što je sad imao i fizičke boli. Spasio ga je zvuk telefona i poziv sestre iz bolnice kako imaju hitan slučaj. Na jedvite se jade ustao, dogegao do bolnice i ispričao priču kako je pao s krova. Danas, tri godine poslije toga, sam sebe uvjerava kako nije moguće da je doista želio umrijeti zbog toga što ga je napustila jedna žena. Ako je tako, čak tvrdi da s njegovom glavom nešto nije u redu.

Ta vrsta želje da se umre dosta je specifična u ljubavi. Ljubav je “jaka kao smrt”, kaže se u pjesmama. Kad ljubav izgubi igru, kao da se sve ostalo treba brzo odigrati, kao da smrt treba zauzeti prostor izgubljene ljubavi. Ali ne može se rezonirati o nečemu što je neracionalno, jer ljubav je neracionalna. Mimičina je priča drugačija. Ona je, kako bi znala govoriti – voljela ljubav. Bila je lijepa, voljela je sve što je lijepo, a kako bi znala govoriti, nema ništa ljepšeg od vođenja ljubavi. Zvali su je crvenokosom zavodnicom, dvaput se udavala, a nije oskudijevala ni na ljubavnicima.

Teško bi bilo reći tko je koga pronalazio, tko je kome prvi zapeo za oko, ali kako bi govorila, to je najmanje važno. I onda ju je – “udario grom”. Ugledala je njegove zelene oči. I tako je počeo odnos koji je bio u neprestanom iskušenju. Ona mu se potpuno predala, a on se suzdržavao, iako je bio svakim danom sve zaljubljeniji. Ali, nešto mu je govorilo da se “treba čuvati”. Nije znao kako, osim što joj nije dopustio da se ona preseli k njemu. On je ionako radije spavao kod nje. I tako sedam godina.

– Bila sam sigurna da ćemo se vjenčati, pogotovo kad sam mu rodila sina. A onda je sve krenulo nizbrdo. Jedne večeri, na sam Božić, on nije došao, pa sam otišla k njemu i našla ga u zagrljaju s drugom ženom. Bila sam očajna. Otišla sam kući i uzela neko sredstvo za spavanje. Tog trenutka zaboravila sam da imam trogodišnje dijete. Znala sam da nemam pravo da umrem, ali sam tako bezgranično željela spokoj i zaborav. Popila sam tablete u čaši vode i sve je nestalo. Probudila sam se u bolnici. Majka me našla i spasila.

Sljedeći dan i on je došao u bolnicu, poljubio me u oba obraza i pričao o svojim novim mikrofonima, o svome radu – i ništa drugo. Na mene je to djelovalo poput elektrošoka. Vidjela sam ga napokon onakvim kakav je bio. Mislim da je moj pokušaj samoubojstva bio izvanredan prijelaz u normalan život. Vidjela sam da oko mene ima i drugih ljudi osim njega, shvatila da nisam željela ubiti sebe nego svoju patnju. To nasilje protiv sebe same ponovno je uspostavilo red u mojoj glavi. Zakopala sam tu ljubav, ona je napokon nestala. Danas mogu proći pored njega kao pored kutije cigareta otkako sam prestala pušiti.

Ljubav je nešto tako perfidno da možemo osjetiti želju da umremo od nje, ili zbog nje, a istodobno da osjetimo i želju da nastavimo sa životom. Kad čovjek počne vjerovati kako je smrt jedini odgovor kojim se može odgovoriti na gubitak ljubavi, pomoć psihijatra i psihologa jednako je tako potrebna kao i pojas za spašavanje koji vam dobace kad se utapate. Na našu sreću, ako se može umrijeti zbog ljubavi, ona se može i nadživjeti, iz jednostavnog, ali biološki osnovnog razloga: otkad čovječanstvo zna za sebe, život ne prestaje dobivati bitku nad smrti, samo ako znamo pričekati da prođe ta duševna patnja i želja da utonemo u noć, i ako znamo da će sutra biti novi, krasan dan, i možda nova ljubav, još bolja od prijašnje.

Vjerujem da nema niti jedne osobe, muškarca ili žene, koja to nije proživjela u svom životu. No, ako vam se to još i sad dogodi, uvijek kažite – nema onoga tko je zavrijedio da tako nešto učinim. Važno je znati gospodariti samim sobom. Postoji, doduše, još jedna izreka – “Koga nema, taj ne nedostaje”. Sigurno je da nije lako trpjeti patnju, ali nikako ne smijete dopustiti da se gubitak voljene osobe pretvori u bol, nego je potrebna velika snaga kako bi se ta bol mogla na vrijeme otkloniti. Ne treba zaboraviti da je ljubav najljepša na početku, i nasmijem se uvijek kad se sjetim kako je netko rekao – baš zato što je tako – svi rado ponovno počinju. I što na kraju reći, što preporučiti? Ono što je uvijek bila moja deviza – ljubiti da, ali ne umirati zbog ljubavi.