Ne žuriti...

Dvadeset i osam mi je godina. Nakon studija i zaposlenja u velikom gradu, napustila sam prije četiri godine taj posao i vratila se u mali grad, roditeljima, zbog mnogo bolje plaćenog mjesta. Posao koji radim me ne zadovoljava, ne omogućuje napredovanje u karijeri, neizvjesno je koliko će trajati. Sredinu u kojoj živim odavno sam nadišla. Želim se vratiti u veliki grad u kojemu su mi roditelji kupili stan. Osjećam potrebu da napokon živim samostalno i bez njih. Od desete godine bolujem od kronične bolesti koja me razara, prihvatila sam je kao nužnog podstanara kojega moram trpjeti. Danas mislim da me dugogodišnja borba s bolešću učinila suptilnijom u odnosu na ljude, kao da mi je, osim česte fizičke boli, donijela i saznanja o kojima drugi ljudi gotovo ništa ne znaju. Na sve to tu je i on. Oženjen. Ništa mi nije obećao. Sve znam i sve mi je rečeno. Pritisnuta biološkim satom i bolešću, intenzivno sam željela dijete, na kraju sam odustala. Duboko u sebi osjećam snagu koja skrivena čuči u meni i samo čeka da bukne i da uz njenu pomoć učinim ono što želim. A želim se vratiti u veliki grad. Sigurno ću određeno vrijeme raditi za manje novca, ali napokon dišem punim plućima. Namjeravam ostaviti voljenog čovjeka, ne pristajem više na djeliće nečijeg vremena. Ne želim više nikome biti druga, to više boli. Želim dijete i znam da će ono doći. Trudit ću se da čuvam zdravlje i u tome ću uspjeti zato što to hoću. Mislite li da sve to mogu? Ili bi trebalo proći još neko vrijeme prije nego što ga ostavim i napustim sadašnji posao i vratim se odakle sam došla? U grad.

Tonka

Zadivljuje me vaša odlučnost, ali mi se čini pomalo euforičnom, kao da vam dobra i spasonosna misao pada na um pa žurite da je odmah provedete u djelo. No, kad je napokon prepoznate kao rješenje, nestrpljivi ste da je ostvarite i oslobodite se tereta koji vas je pritiskao: odjednom znate što hoćete, odjednom je vidite kao izlaz iz tunela na svjetlo dana, na zrak, na slobodu. Učinite, dakle, ono što osjećate da morate učiniti kako biste sredili svoj život, ali ga sređujte polako, sabrano i nadasve ne silovito, kako biste svojim odlukama bili trajno zadovoljni, a brzopletost ne bi ugrozila životno važne odluke.

Ipak dozirajte svoju energiju koja je šiknula poput gejzira, ne precjenjujte svoje snage. Vratite se u grad gdje vam je i psihološki mjesto, jer ste nadišli sredinu koja vam više ne odgovara. Radite posao koji volite, a nije mu mjerilo količina novca. Oslobodite se opsesije muškarca uz kojega ćete uvijek biti druga. Ne bojte se samoće jer ona, kao čekanje, može biti konstruktivna i poticajna, no ne žurite s djetetom samo zato što umišljate da vam biološki sat otkucava. Dijete je dobrodošlo onda kad se stvore za njega dobri uvjeti.