Nek se zaljubi u mene!

Predmet istraživanja Helen Fisher je romantična ljubav. Njezin je tim snimao funkcijskom magnetskom rezonancom mozga osobe koje su bilo ludo zaljubljene.

Rezultati su se pokazali bitno drugačijima od onog što je Helen pretpostavljala. Zamišljala je romantičnu ljubav kao niz emocija, od vrlo intenzivnih do vrlo slabih. Ali zapravo, riječ je o nagonu koji potječe od uma, odnoso od dijela mozga zaduženog za žudnju. Kao kad posegnete za komadom čokolade ili kao kad želite napredovati na poslu. Radi se o sličnom nagonu, samo puno moćnijem.

Ljudi žive za ljubav. Umiru za ljubav. Stvaraju pjesme, poeziju, romane, skulpture, slike, mitove i legende. Helen je došla do zaključka da se tu radi o jednom možda najjačih moždanih sustava: sustava za ogromnu radost i za ogromnu tugu. No, kao i na svaki drugi sustav, i na ovaj se može utjecati.

Podignite razinu dopamina u mozgu, pa što bude!

Jedan student, uključen u znanstveni eksperiment, bio je ludo zaljubljen u studenticu koja nije bila zaljubljena u njega. Zajedno su se našli na konferenciji u Pekingu. On je znao, na temelju istraživanja u kojima je sudjelovao, da ako napravite nešto potpuno novo i neočekivano s nekim, možete toj osobi podići razinu dopamina u mozgu. I možda uspjeti aktivirati sustav u mozgu za romantičnu ljubav.

Odlučio je pokušati iskoristiti stečeno znanje iz znanosti. Pozvao je djevojku na zajedničku vožnju rikšom. Računao je na to da će slalom vrtoglave vožnje između autobusa i kamiona biti bučan i uzbudljiv. Nadao se da će joj to podići razinu dopamina i da će se zainteresirati za njega.

Dok su se vozili, ona je vrištala, stiskala se uz njega, smijala i uživala. Kad su nakon sat vremena sišli s rikše, podigla je ruke i rekla: “Zar nije ovo bilo prekrasno? Ovaj vozač rikše je baš jako zgodan!”

Razmišljajući o svim znanstvenim istraživanjima koja je provela ili izučila, kaže Helen Fisher, jedno je sigurno: ima neke potpuno neobjašnjive čarolije u ljubavi!

Izvor: Via positiva