Nema neosvojivih muškaraca

Zna se da su mnoge žene nesretne ako ostanu neudane. Mnoge pristaju i da “budu druge” samo da imaju nekoga uza se. No, malo se priča o muškarcima, kako se oni “snalaze” i što poduzimaju da bi se nekako “dokopali” žene koja im je zapela za oko. Jer, njima bi trebalo biti lakše. Njih je manje, a to znači da bi mogli i jednostavnije doći do partnerice. Začudila sam se kad sam čitala jednu studiju koja analizira ponašanje muškaraca, i to onih koje zovu “ženskarošima”, ali i onih koji, unatoč mogućnosti širokog izbora, ne mogu se odlučiti – ni za jednu.

Začudo, takvi nisu izvrgnuti ruglu, iako se i za njih može čuti kako ih se naziva “starim dečkima”, ali to zvuči manje pogrdno od stare frajle. Jer kad se kaže stara frajla, to se odmah povezuje sa zločestoćom, zavisti, pa čak i ružnoćom. Naslušala sam se u životu svakakvih teorija o “muškoženskim odnosima”, neke sam i sama ili potvrđivala ili demantirala, ali uvijek sam se čudila što to nama ženama nedostaje kad nas i običan “mlakonja” može opčiniti i kad i takvoga želimo kako bismo, barem, “promijenile prezime”. Pisala sam nekad i o još jednom paradoksu koji karakterizira mnoge “ljubavnike”, “specijaliste za udane žene”. One su za njih zanimljive dok su udane, ali čak i na pomisao da bi se zbog njih rastale – polude i bježe glavom bez obzira. Tek toliko kao napomena onim ženama koje vjeruju da će se brak njihova ljubavnika raspasti “svaki čas”!?

Kako je sve manje slobodnih muškaraca, to za onima “koji su još ostali” nastaje potjera. Malo je koja od tih žena “koje ih love” svjesna da bi i oni bili oženjeni da su to htjeli. Oni ne samo da uopće ne žele ući u brak, oni ne vole ni duge veze. Ali, takvo njihovo ponašanje ne treba brkati s onim što se zna tu i tamo čuti, da su ženomrsci. Naprotiv, oni i vole i trebaju žene. Ali voljeti ih je jedno, a ulaziti u brak je sasvim nešto drugo. Može se, dabome, postaviti pitanje što je tome uzrok, tko je “kriv” da je brak za njih prisila? Psiholozi razloge pronalaze u vlastitom domu. Bili su svjedoci svađa koje bi im “priuštili” roditelji. Takvi doživljaji mogu ostati zauvijek razlogom da su im milije avanture od ozbiljnosti koju sa sobom donosi brak.

Ako je išta sigurno, onda je to da muškarci, pogotovo ovi koji ne vole ozbiljne veze, vole žene koje ili su u vezi ili su slične njima – odagnavaju od sebe bilo kakvu ozbiljnost. Raspreda se o takvima, pripisuje im se svašta, od neozbiljnosti do neodgovornosti, pa čak i beskarakternosti, ali ja uvijek kažem da se ni u čiji izbor ne treba petljati. Jer, sve ipak dođe na svoje, svaki i od takvih dolija kad-tad.

Opet ću navesti “živi primjer” Gustava, ljepotana za kojim su žene, naprosto, ludile. Bio je prekrasnog izgleda i dubokog džepa. Ali mijenjao je žene kao čarape. »im je bio s jednom više od pet mjeseci, već bi mu u vidokrug ulazila druga. Na kraju, u pedesetoj se pojavila Mila. Dobro građena, s prekrasnom plavom kosom, i s držanjem zbog kojega su joj se svi divili, nije ni njega ostavila ravnodušnim. Nakon nikakvog braka koji je ipak potrajao 15 godina, nije se htjela udavati, iako je imala mnogo ponuda. Živjela je za kćer, a kasnije i unuku. Slučaj je htio da se njih dvoje upoznaju kad je Mila tražila stan za sebe jer je htjela biti u istom gradu kamo se nakon udaje preselila kćer. Kad ju je Gustav ugledao, “pomračio mu se um”, a pogotovo jer ona nije prema njemu pokazivala neku zainteresiranost. No, stan je unajmila. Pošto je živio u blizini, često je dolazio i nudio joj pomoć.

Ona je polako u njemu počela gledati i muškarca, šarmantnog i obrazovanog. Ali se i ponašala nezainteresirano radeći svoj posao. A Gustav je bio sve zbunjeniji. Dosad su ga žene salijetale, a ova kojoj se nudi, ostaje hladna. Mora da su i do nje doprli glasovi kako je on “slamatelj ženskih srdaca”. I nije bio daleko od istine. Svi su joj pričali da je on okorjeli neženja, da s nekom ženom provede najdulje četiri mjeseca, a onda je ostavi. Ozbiljnoj ženi, koja je imala jednog takvog, bilo je i to dovoljno. Njega je to i vrijeđalo i zabrinjavalo. A onda se nešto okrenulo i u njegovu korist.

Jedne zime, za poledice, kad se Mila vraćala kući, okliznula se i pala. Već je bio mrak i nikoga nije bilo u blizini. Zvala je pomoć, ali nitko je nije čuo. Nakon pola sata slučajno je naišao Gustav. Spasitelj. Baš tako ga je doživjela. Pozvao je Hitnu, otpremio je u bolnicu i sve vrijeme je posjećivao. I kao da je to bilo dovoljno da se svi nesporazumi izglade. Iz pažnje i brige počela se rađati ljubav. Ali, unatoč tomu, ona se još bojala, to mu je i rekla. No, on se nije predavao. Sve što je željela, izvršavao je, a kad joj je ponudio zajednički život, rekla je da za nju on može početi tek poslije vjenčanog prstena. I to je bila Gustavova definitivna kapitulacija. Što ovo znači? Ono što uvijek govorim – nema neosvojivih muškaraca već samo nesposobnih žena koje nisu u stanju “privesti” nekoga barem do matičara ako već ne do oltara.