Neobična žena

Živim u malome mjestu, radim posao koji nije ništa osobito. Udala sam se s 19 godina za svoju prvu i jedinu ljubav. To se, međutim, pokazalo velikom pogreškom. Moj muž je prečesto izbivao iz kuće, bančio s prijateljima i po nekoliko dana, a mene zanemarivao u svakom pogledu. Uza sve to, pokazalo se i kako je neplodan, što je još više utjecalo na naš brak. Po prirodi sam neobična osoba, barem mi tako govore ljudi s kojima sam bliska: moja obitelj i prijatelji. Mnogo tražim od života, hoću da u svemu budem ispunjena i zadovoljna. Nakon pet godina braka spakirala sam samo svoje osobne stvari, unajmila stan i napustila muža. On je i dalje nastavio uživati u alkoholu i ludim provodima, a ja sam marljivo radila, nisam marila za muškarce. Nakon dvije godine moj muž se razbolio, ja sam mu pomogla, unatoč svemu. Kršćanski sam odgojena, smatram da treba oprostiti. Opet smo se zbližili. On želi da mu se vratim, te da nastavimo normalno živjeti. Kaže kako je shvatio neke stvari i da se promijenio. Sretna što više ne pije, obećala sam mu da ću sve dati od sebe da budemo sretni, ali da mi treba vremena. U tom razdoblju upoznala sam muškarca koji me osvojio. On je osoba koja također voli život. Viđamo se već nekoliko mjeseci, ludo se zabavljamo, seks, droga, rock’n’roll! On ima dijete koje je priznao i s kojim se redovito viđa. Da li da se vratim svom bolesnom mužu i pokušam nastaviti naš, kakav takav, brak? Može li se čovjek promijeniti (kod toga mislim na njega)? Ili da se upustim u novu životnu avanturu s muškarcem kojega jedva poznajem i koji je “otkačeniji” i “luđi” nego što je to moj muž ikada bio? Bojim se donijeti bilo kakvu odluku od straha da ponovno ne pogriješim, zato odgađam i puštam vrijeme da uludo prolazi. Neodlučna

Da ste imali djecu, možda bi sve bilo drugačije – drugačiji i vaš muž, drugačiji i vi sami. On bi, možda, bio brižan otac i ne bi se odao alkoholu i lošem društvu, vjerojatno zbog mane koja teško pogađa muški ponos, vi biste, pak, smirili svoju nemirnu narav, ne biste bili “neobična” osoba prevelikih zahtjeva, možda bizarnih za malu sredinu u kojoj ste živjeli. Taj nemir vas je na kraju bacio u zagrljaj problematičnog muškarca koji je zadovoljio vaše strasti i ludosti, ali ste na kraju ipak posumnjali u sebe, smatrajući da ponovno griješite. Imam dojam da ste potpuno zbunjeni, da ne znate što biste učinili i kome biste se okrenuli. Pokušajte ispitati samu sebe što, zapravo, želite od života, kako ne biste opasno lutali stranputicama koje vas nikamo ne vode. Vratite li se suprugu, vratili biste se opet na početak: opet alkohol i loše društvo, opet gotovo razzvratni život. Ili ste toliko sigurni u sebe da bi se mogao obnoviti brak i učiniti ga da funkcionira uz svesrdnu pomoć obojice? Osobno mislim da bi za taj korak bila nužna velika međusobna ljubav i duboko razumijevanje, ali to samo vi znate je li ona jest takva. Ako niste sposobni za takav korak, ili, točnije, napor, bolje je da se razvedete i počnete život iznova, ali ne s muškarcima poput ovoga koji vam samo truje život i ispunjava ga trivijalnim stvarima. Ne vjerujem da ste vi neobična žena, vi ste samo nezadovoljna žena. Možda bi bilo ljudski da mužu pomognete kao čovjeku, čemu vas uči kršćanski nauk, ali da istodobno ništa ne odlučite, ni u odnosu na njega, još manje tipa koji vas gura u potpuno besmislen život. Kad dobro razmislite i kad to razmišljanje postane konstruktivno, razbistrit će vam se misli i vi ćete znati što morate učiniti i što je za vas najbolje. Ali, za vas je, barem se meni tako čini, najbolje da zasad živite sami i razmišljate o svojem životu. Doći ćete do zaključka da niste nikakva žena s “neobičnim” zahtjevima nego, naprotiv, obična, kao što su sve one sređenog života.