(Ne)ostvariv san

Navršila sam 38 godina, imam kćer i sina koji je dijete s posebnim potrebama, i muža. U braku smo 15 godina. Moj problem je moj muž. Živimo sami u kući njegove majke u koju smo uložili mnogo novca. Radimo u svojoj firmi (trgovina) kojoj je on direktor. Psihički nas maltretira i omalovažava iz dana u dan. On je i inače negativna i namrgođena osoba, sve mora imati pod kontrolom, osobito financije. Strahovito je sebičan i škrt. Sve me to izluđuje i sve više razmišljam da pronađem drugi posao i odem u podstanare. Jedno je sigurno da ljubav prođe, a poštovanja on nema ni prema kome, najmanje prema meni i djeci. Ako odem, potrudit će se da mi maksimalno zagorča život. Nemam se na koga osloniti, moji žive u drugoj državi. Ne znam da li da skupim i zadnji atom snage i krenem iznova, ili da sve to trpim? Neodlučna

Bio bi vrlo riskantan potez to što vam se vrzma po glavi i, nesretnoj kao što jeste, čini se da je ostvariv i da je rješenje za sve vaše teškoće. Ali one se uzdižu pred vama kao gotovo nepremostive prepreke: vaše dijete koje zahtijeva poseban tretman, drugo dijete koje, s obzirom na vašu dob, sigurno nema toliko godina da se već osamostalilo, drugi posao (gdje ga naći?), podstanarstvo. Vaš suprug je takav kakav jest i čini se da možete jedino pokušati naći zajednički jezik koji bi obostrano pridonio da riješite svoje probleme i da vam obostrani život postane koliko-toliko podnošljivim. Dok ovo pišem, svjesna sam da bacam pred vas riječi koje su gotovo neostvarive, ali srž života sastoji se u neprekidnim pokušajima da se ostvare zacrtani ciljevi, iako se krivulje želja ne podudaraju. Realnije je da onaj atom snage koji (još) imate upotrijebite za napore koji bi, možda, omekšali krute stavove vašeg supruga, priveli ga svijesti da osim njega postoje i drugi s kojima dijeli život, da je zajednica srž života, a kad je već to, da se od nje učini nešto podnošljivo. Iskreno govoreći, naravi se teško mijenjaju, ali kao žena vi biste, možda, i riješili svoj problem da ste sami i da od vas ne zavisi mnogo toga što je povezano s osjećajnosti prema djeci koja vas (još) trebaju. Zamka u kojoj živite uzdiže se pred vama kao most ispod kojega teku opasne brzice, ali ne preostaje vam drugo nego da stupite na njega, da ga pod svaku cijenu pređete i, slikovito rečeno, stignete na drugu stranu na kojoj će, možda, (sutra) biti nešto bolje. To vam od srca želim.