Nesretnih žena je sve više

Uvijek nastojim pomoći ženama, uvijek sam na njihovoj strani. Možda zato što najbolje znam kako se osjećaju – kad vole, kad pate, kad su ljute i željne osvete, ali i kad se raduju ili kad su posebno sretne. Jer, na neki način sve sam to proživjela, iako je u mom životu uvijek bilo više ljubavi nego ičega drugog. Možda sam i zato – sretna žena.

Cijeli život, ma što rekle feministice, žene se vezuju uz muškarce na ovaj ili onaj način. Čak i kad o njima govore ružno, misle na njih. I u osveti, možda zvuči neistinito, izražava se ljubav. Ja sam se toliko puta u životu naslušala i “oda” muškarcima, ali i brbljarija koje su bile tako ružne da ih ne smijem ni ponoviti. I ma kakvi muškarci bili, nisu dorasli nijednoj ženi kad je u pitanju osveta. Jedan moj ljubavnik znao bi reći da nema zločestije, ali i jadnije žene od one koja je – ostavljena. Ali, čak ne ni toliko ako je ljubavi nestalo, to mu čak može i oprostiti, no ne može ako ju je zamijenila – druga.

Greta, simpatična žena, možda je najbolji primjer za tu tvrdnju. Već je svima išla na živce pričama o “idiotu” – njezinom bivšem mužu. Nikad mu nije oprostila, a godine su već prošle od rastave, što je našao drugu. I kad sam joj rekla da se ostavi “ćorava posla”, da je to završena priča, prošli su mjeseci a da mi se nije javljala. Kad me konačno nazvala, prvo što je rekla, bilo je: – Vidjela sam idiota s novom ljubavnicom. Nekom mladom curom. Sad će ga ta sigurno ostaviti. I neka. Neka osjeti što to znači.

Za takvo ponašanje možda je najbolje čuti poznatog psihologa Waynea Dyera: “Ako si uvijek nezadovoljan, ako ne možeš praštati ili prihvaćati stvarnost, potraži stručnu pomoć.” Pametne i realne žene znaju što im je činiti kad se nađu u Gretinoj situaciji. Zaboraviti, potisnuti, tražiti neki novi izlaz. Sve samo ne gomilati u sebi mržnju. I što je još važnije, eventualno novoj simpatiji ne pričati o svojim jadima i mukama ostavljene žene. Mislim da će priča iz moga života biti najbolji primjer tomu.

Nakon rastave od prvoga supruga, vrlo brzo sam upoznala jednoga liječnika, poznatog specijalista, također rastavljenog. I neko vrijeme, vrlo kratko, bilo mi je lijepo s njim. Mislila sam da sam našla pravoga. Ali, na žalost, nije to dugo trajalo. A nije me imao tko ni savjetovati kako da se ponašam i što da radim. Imala sam na skrbi obitelj, pa onda tko zna kakve sve ne sudske rasprave s bivšim suprugom, i kad bi nakon svog posla na večer moj ljubavnik došao k meni, bila sam puna briga. I jadna. Cijelu bih večer nametala priču o svojim problemima, što je on, barem u početku, strpljivo slušao. Izvodio me čak i na sva moguća mjesta da me rastrese, nakratko bi to i uspijevao, međutim, brzo bih se vraćala na ono što me mučilo. Bio je taj moj ljubavnik Ivan strpljiv nekoliko mjeseci, a onda sam osjetila da se hladi. Nisam još znala razlog, mislila sam da je našao drugu ženu jer je bio vrlo zgodan čovjek, kulturan i, dakako, slobodan. Kad sam počela osjećati njegovu hladnoću, bilo mi je žao, ali nisam si ni mogla ni znala pomoći.

Iako baš nisam dugo za njim tugovala, ipak sam dugo razmišljala – zašto? Jer osim muža, nitko me dotad nije ostavio. Ne bi ni Ivan da sam bila pametna. I zato moj savjet ženama – muškarcima ne govorite o svojim neprilikama. To je njihov privilegij. Što je žena pažljivija slušateljica, to može biti sigurnija u svoga muškarca. Sada, nakon toliko godina i nakon toliko savjeta drugima, znam gdje sam prije griješila. U životu nikome ne smijete pokazati tmurno lice, jer tuge je previše oko nas, nego “prođu imaju” veseli, pa čak ne moraju biti previše pametni. Kad danas, nakon više od 40 godina, vidim toga Ivana, čudim se. Pitam se kako mi je uopće moglo biti žao za njim. No, vremena su se promijenila, od onoga stasitog muškarca nema više ni traga. Znam da će mnogi reći da su godine učinile svoje, ali i moj sadašnji muž ih ima, ali on je predivan muškarac i nosi sjajno svoje godine.

No, svatko ima pravo na svoj način života. Čak ako izabere i tugu, to je njegov problem, ali neka time ne gnjavi druge. Sretni su oni koji znaju ocijeniti što je za njih dobro ili što ne valja. Važno je da svoje misli znaju srediti da one idu samo pozitivnim smjerom. Ima ljudi koji sami sebi zagorčavaju život jer zavide drugima, misleći kako im je predobro, uspoređuju svoj život s njihovim i ne pomišljajući da i drugi “muku muče”, ali njome ne opterećuju nikoga. Najgluplje je vanjski svijet zamarati onim što se nikoga ne tiče, pa čak ni one koji nam se čine najbližima. Sretnici su, kažu psiholozi, koji oko sebe šire veselost, koji daju poticaj drugima da se vesele životu, jer, konačno, život je samo jedan, i nije previše dug.

Netko me jednom pitao može li se uopće živjeti s osobom koja oko sebe širi negativnu energiju. Može, odgovorila sam, ako se mora, ako se to čini zbog nekih viših razloga, a pod tim najčešće mislim na djecu. Treba odbaciti iluzije da takvu osobu možemo bitno mijenjati, ali sve moramo učiniti da tu negativnu energiju ne prenese na nas. Ovisi to i o mnogočemu drugome. Je li nam ta osoba bliska, je li to član obitelji, suprug ili prijatelj. Ako je tek znanac, onda je mnogo lakše. S njime možete i prekinuti ako vidite da je vaš trud uzaludan. Ako je negativan, primjerice, suprug, onda tu treba malo veća diplomacija. Nada se udala za Joška kad su joj bile 22 godine, a njemu 30. Vodili su ljubav četiri godine i na kraju se vjenčali.

On je bio veliki pesimist, ali kako su se voljeli, vjerovala je da će, kad se ožene, uspjeti ga preobratiti. U početku se tako nešto čak i naslućivalo. Međutim, nakon deset godina braka, on ju je u svom pesimizmu čak i pred prijateljima počeo vrijeđati, vjerojatno ljubomoran što je ona bila omiljena, što su se za njezino društvo svi otimali. Kad bi se negdje pojavio bez nje, svi bi mu dali do znanja da su očekivali nju. Bio je pritom i glup. Razbacivao bi se tada, neumjesno, komplimentima svim ženama koje bi se ondje našle. Naročito joj je smetalo što je to činio i njezinim prijateljicama, iako nije bila ljubomorna, bila je tek uvrijeđena. Toliko je odjednom poludio da je kući donosio i pornočasopise i gurao joj ih je pod nos, ističući da bi i ona trebala nešto učiniti da izgleda izazovno. Nada se očajnički pitala što da radi. Uz njega je patila zbog njegovog pesimizma, ali ovo je sad prelazilo granicu strpljenja, čak toliko da su prestali i voditi ljubav.

Problem je, očito, bio dublji. Pesimizam nije “eliksir” ni za potenciju. On je, vrijeđajući je, skrivao drugu bolnu istinu – opadanje potencije. A njegovo ponašanje najbolji je primjer tomu – ukazuje na druge, da bi sakrio nemoć. Nada nije za to imala snage, ali trebala mu je vraćati istom mjerom, dovesti ga, kako se to narodski kaže, do ludila, a potom su se zajednički trebali uputiti u bračno savjetovalište. Jer, ona nije ni pomišljala na rastavu, a ni ovakav život nije više imao smisla. Trebala mu je reći što od braka, pa i od njega, očekuje, a sve drugo je manje važno. Mogla je ići i tako daleko pa mu zaprijetiti ljubavnikom, jer žena s nešto više od trideset godina treba i mora imati redovit seksualni život. Pravi je ljubavnik onaj koji zadovolji svoju ženu, pa ako je i prepotentan, za oprostiti mu je ako – ode i dalje “u kvar”. No, takvih je sve manje. A nesretnih je žena sve više. Šteta! Jer svemu ima lijeka i izlaza, ako se on traži.