Nezaboravno putovanje vlakom

Krenula sam rođacima vlakom izvan naše zemlje. Toliko puta su me zvali da dođem, sada sam se napokon odlučila. Imala sam još nešto lanjskog odmora koji nisam iskoristila. U 28. sam godini, u vezi sam s muškarcem koji me voli i kojega ja volim. Dok je vlak jurio, promatrala sam krajolik koji je prekrio lagani pokrivač snijega. Bila sam sama u kupeu. Imala sam dosta vremena da razmišljam o Marku i sebi, bio je uvijek tako smiren, komunikativan, dobar. Dragi Marko! Bit će s njime ugodno živjeti… Toliko sam utonula u misli da nisam ni čula kako je netko ušao u kupe. Bio je to muškarac koji je upravo smještao svoj kovčeg i skidao kaput. Bio mi je okrenut leđima. Kad se okrenuo i sjeo preko puta mene, cijelim tijelom prošli su mi trnci: neobično lijep, muški lijep. Na njemu je sve bilo otmjeno. Trudila sam se da ga ne gledam. Upitao me smeta li mi cigareta. Ne, nije mi smetala. Pomislila sam kako mi s njime ne bi ništa smetalo. Prošli su me srsi svaki put kad bi me pogledao. Sve češće sam upirala pogled u njega. Sjetila sam se filma “Kratki susret”: nikad se prije nisu vidjeli, sudbinski su se zaljubili, a onda rastali i svatko je otišao na svoju stranu. Idete u isti grad kao i ja? Da, išao je. Nešto je među nama iskrsnulo… neka fatalna privlačnost. Imala sam osjećaj da mi zastaje dah. Privlačio je on mene i ja njega… Rekao je da mora presjesti kad stignemo. Ja nisam morala, ali… Neka luda podudarnost se ispreplela među nama. Marko je bio sve dalje. Hotelska soba. Lijepa i topla. Kao i naša tijela. Ništa nismo znali jedno o drugome. Bilo je to svojevrsno ludilo… Kad se zora zarumenjela, kao da smo cijeli život poznavali svoja tijela, još smo bili jedno klupko. U tih nekoliko sati ludo sam ga voljela. I on mene… Znala sam da nam vlakovi idu svaki na drugu stranu i što dalje budu bili, mi ćemo biti sve dalje. To nas je poticalo da se sve strastvenije uzimamo… Zbogom! Svatko će otići na svoju stranu. Izmijenili smo adrese. Rođaci su me čekali na kolodvoru. Jedva sam se svladala, jedva sam ih slušala. Bila sam sva u njemu. Što se sa mnom dogodilo? Jesam li poludjela, je li me grom udario, mozak mi je potpuno prazan. Kako sam ga ludo željela vidjeti i imati… Ali, bio je Marko koji me na povratku čekao. Ne znam kako nije ništa primijetio. Dok sam ga ljubila, voljela sam onog drugog. Na njegovo pismo sam odgovorila samo s dvije riječi: “Na žalost, ne!” i poderala njegovu adresu. I danas se pitam što se to sa mnom dogodilo? Kakvo je to ludilo bilo? Marion

Vi ste se razboljeli od “ljubavi na prvi pogled”. Ona ne poznaje razloge i stvara između dvoje nepoznatih ljudi magično slaganje koje traje kratko. Ili cijeli život. Kako uopće izgleda ljubav na prvi pogled? Upitajte samu sebe: prolaze srsi, zastaje dah, srce ludo kuca, tijelo se ospe sitnim zrncima znoja od strasti. Ljubav na prvi pogled udari neočekivano: sijevne kao električni naboj, spaja poput magneta dvoje ljudi koji se ne poznaju niti su se ikada prije susreli. Da bi se takva ljubav rodila, dovoljan je jedan pogled, osmijeh, pokret, grimasa na licu… i strast plane: u autu, na plaži, na klupama tramvaja, na poštanskom šalteru, napokon cijelu noć u postelji… Teško da ćete još kada proživjeti takvu oluju sve do zore s intenzitetom koji nećete nikada zaboraviti. Sve je bila strast pa je prava šteta što ste razderali adresu šarmantnog suputnika s toliko snage, izdržljivosti, strasti i mašte.