Ni prva ni zadnja...

Život je često kao prva čaša jakog pića. Druga slijedi prvu. Treća grije krv, osjećaš se još bolje, sve dok ne utoneš u nirvanu. To sam ja. Ne spadam u pijance, ali sam nesretna, pa negdje moram ugasiti žeđ koja me spašava… Kad bi bilo barem malo reda u tom mojem životu, možda ne bi bilo mamurluka, ali bi bilo nečega drugog: pušila bih cigaretu za cigaretom, zalijepila bih se za telefon i beskrajno dugo razgovarala, često bez ikakva razloga.

Dvadeset i osam mi je godina. Intelektualka sam. Ostavio me je nakon četiri godine, kaže “definitivno nismo jedno za drugo”. Aja ga volim, ludo volim, možda više nego dok je bio sa mnom, jer sad tek čeznem za njim. Ali, više ga nema i ja sam sama. Ni prva ni posljednja, druge možda znaju same živjeti. Ja ne znam. Što da učinim? Noć je, ne mogu spavati, nervozna sam, ustajem, hvatam se za vrata hladnjaka, otvaram ga i ispraznim, ali ne osjećam ni okus, ni miris, ni hranu, ni piće, glavno da sve što sam bacila u sebe pomuti mozak, da napokon zaspim i da se sve prestane doga đati. Kad se probudim iz mamurluka, već je zora, sve je opet ponavljanje samo da se oslobodim straha, jer iza njega dolazi samoća. Što da radim da bih mogla živjeti kao čovjek, kao nevoljena žena, kao napuštena žena? Lida

Milijuni trpe poput vas, nesretni su i očajni. Jučer s alkoholom, telefonom, kompjutorom, sutra sa seksom, luđačkim šopingom, teretanom, čak čokoladom… nadokna đuju ono što se na kraju pretvara u strast. Potpuno su obuzeti svime što ih okružuje. Po moru nezadovoljstva i kompleksa plove samački moreplovci kibernetičkog prostora. U tišini noći ostaju satima kao kameleoni: staklenih očiju na videu, jednom rukom čvrsto drže “miša”, a drugom spremnom da udare po tipkovnici istom inspiracijom kao što je Arthur Rubinstein počinjao svirati Chopinovu “Mjesečinu”.

Tablete za spavanje i smirenje da se potisne strah i ispune beskrajne praznine. Ovisnik o telefonu beskrajno dugo razgovara samo da ne bude sam u praznom stanu. Kad se izvana vrati u praznu kuću, božanski je osjetiti kako žmirka crveno svjetlo na sekretarici i na njoj sedam, osam, devet poruka. Nisu važne, ali su važne zato što postoje i dokaz da niste napušteni.

Cigareta? Pali se jedna na drugu, a da se ne govori o opskurnoj strasti kao što je piće. Mnogo depresivnih žena konzumenti su alkohola, jer on ovija maglom i sve postaje nestvarno u stvarnosti. Otuđenje dolazi kasnije. Upravo onako kako je rekla Margaritte Duras: “Od alkohola zavibrira samoća i završi tako da na kraju postaje draža od svega!” … Mnogo je žena koje se guše u velikoj praznini i pokušavaju je ispuniti surogatom ljubavi, pa bila kakva bila, samo da jest.

Ne preostaje vam drugo nego da u ovakvom životu živite kako najbolje možete i kako najbolje znate. Ne možete iz svoje kože, ali morate ostati u njoj, inače ćete potonuti u beskrajni očaj. Pomirite se s činjenicama, nije se ništa strašno dogodilo što bi vas psihički do kraja dotuklo. Niste ni prva ni zadnja ostavljena žena, kao što nije ni prvi ni zadnji ostavljeni mu- škarac. Uostalom, zar je jedan muškarac samo jedan na svijetu? Zar je toliko važan da ne znate živjeti bez njega, a umrijeti je besmisleno?