Ni rokeri nemaju takve obožavatelje

Roni je hrvatski Nurejev. Sazreo je kao umjetnik i uloga Vronskog, u kojoj osim plesačkog treba pokazati i glumačko umijeće, po njegovoj je mjeri – rekao je za Ronalda Savkovića koreograf Dinko Bogdanić koji mu je u hrvatskoj praizvedbi neoklasičnog baleta “Ana Karenjina” povjerio zahtjevnu ulogu grofa Vronskog i time ga, u zenitu slave, vratio na pozornicu njegovih plesnih početaka – u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Balet je riječka publika dočekala s oduševljenjem, jednako kao i nastup svog 33-godišnjeg sugrađanina, danas međunarodne baletne zvijezde, koji u rodnom gradu zaplesao prvi put nakon 14 godina. – Pišu da sam zvijezda, ali ja to ne osjećam – kaže jedan od pet prvaka Državnog baleta u Berlinu, koji blista i na pozornicama pariške Opere, milanske Scale, londonske Kraljevske opere, njujorškog Metropolitana… Njegov zvjezdani život je, zapravo, težak rad te si je opuštanje omogućio samo u novogodišnjoj noći.

Kod sebe u stanu okupio je društvo, s kojim je potom otišao u klub Berghain, gdje je “tulumario” do pet ujutro i proveo zasigurno najluđu noć u Berlinu. No, ovih je dana već u punom radnom zanosu. U suradnji s redateljem Tomažom Pandurom priprema koreografiju za Euripidovu dramu “Medeja”, koja će biti izvedena na ljetnom festivalu u Španjolskoj. Isti tandem za iduću sezonu u Berlinu priprema Ronijevu koreografiju “Kratka povijest vremena”. A u Berlinu će Roni tijekom siječnja plesati Princa Siegfrieda u “Labuđem jezeru”, a potkraj mjeseca u toj će ga ulozi vidjeti i beogradska publika. – To je tipičan život vrhunskog plesača, koji se s kolegama susreće u prolazu na aerodromima. Ritam mi je luđački jer me moj američki menadžer “bukira” što više može. Živim u hotelskoj sobi, baletnoj dvorani i na pozornici. Nigdje se ne osjećam kao kod kuće, a svagdje se osjećam dobro.

Nakon predstave jednostavno se srušim u krevet, užasno umoran, no nisam nikad požalio što sam za zanimanje odabrao balet. Više nema baletana tipa Nurejeva. Ima mnogo poznatih plesača iz Pariza, Londona, Amerike… koje su kritičari počeli dijeliti po ulogama – tko je bolji u kojoj. Meni je to, primjerice, pretprošle sezone bila uloga u baletu “Manon” pokojnog britanskog koreografa Kennetha MacMillana, prije toga uloga Lenskog u “Onjeginu” i sam Onjegin, premda me najviše traže za uloge prinčeva u klasičnim bijelim baletima, kakve su Siegfried u “Labuđem jezeru” i Albrecht u “Giselle”- pripovijeda uistinu skroman mladi umjetnik čiji se status ogleda i u njegovoj berlinskoj adresi. Stanuje, naime, u najstrožem središtu grada, tik do Brandenburških vrata, u dvoetažnom stanu od osamdesetak četvornih metara. Pred tom starom, preuređenom, zgradom je čuvar jer u njoj stan imaju i glazbeni direktor Komische Oper te drugi umjetnici i diplomati. Našem plesaču je dozvolu za stanovanje u toj zgradi dao berlinski gradonačelnik, oduševljen nakon jedne premijere. Inače, najamnina je manja nego u Zagrebu. Publici Ronald Savković imponira i visinom (185 centimetara) i kad se pojavi na pozornici u ulozi princa, u gledalištu nastaje delirij. Zapanjujuće visoki skokovi i meki doskoci, odlična tehnika i elegantni pokreti njegovi su plesački aduti. Roni je svjestan da je njegovoj afirmaciji pridonio i fizički izgled, jer visok plesač i dobra figura već su znatan dio uspjeha, k tome još i ljepuškasto lice…

– Estetika je bitna. Publika plaća vrlo skupe ulaznice i ima na nju pravo. U novije vrijeme trude se nalaziti mi visoke partnerice, a ja obožavam male jer ih je lakše dignuti – kaže Savković čiji je berlinski radni dan ove sezone ovako izgledao: ustajanje u osam sati, doručak u kazalištu, nakon kojeg počinju baletne vježbe, od 12 do 14 sati proba aktualnog repertoara, a od 14 do 18 uvježbavanje predstave koja će biti na programu za dva-tri tjedna. Ako je te večeri predstava, radi se do 14 sati. Na pitanje je li to život kakav je želio, odgovara: – Da, to je život bez alternative: ili karijera ili privatan život. Nisam onaj sretnik koji je to uspio sjediniti. Potpuno se posvećujem baletu, čemu me naučio moj prvi plesni pedagog Joža Komljenović iz Rijeke, a takav je i Dinko Bogdanić. Kad od iscrpljenosti padate s nogu, on predlaže još sat nastavka rada.

Šal stigao iz Japana

Za sada njegovo tijelo izdržava sve te napore, premda, otkriva, pomalo osjeća bol u kralježnici. Zato, čim ugrabi malo slobodnog vremena, odlazi na plivanje. Možda bi ovih siječanjskih dana i na snijeg, ali stroge odredbe ugovora ne dopuštaju mu odlaske na skijanje ili klizanje na ledu. Vjeruje da će do 40. godine plesački “izgurati”. Od ove sezone ima poseban ugovor prema kojemu u Berlinu (na pozornicama Deutsche i Komische Oper te kazališta Unter den Linden) umjesto 70 pleše 25 predstava, što je znak zahvalnosti za sve što je darovao baletnoj umjetnosti. Tako mu ostaje više vremena za unosna gostovanja diljem svijeta, ali i za koreografski rad, što je počelo sasvim slučajno. – Prije tri godine trebao sam nastupiti u Australiji, ali mi niti jedan koreograf nije dopustio plesati svoju koreografiju bez plaćanja skupe licencije. Moj mi je menedžer stoga kazao: “Roni, talentiran si, koreografiraj nešto sam sebi”. Tako sam napravio duet “Transpawrente” i u Brisbanneu ga otplesao s berlinskom prvakinjom Beatrice Knop. Poslije je teatar u Berlinu otkupio licenciju, a tu sam koreografiju postavio i u New Yorku s američkim plesačima. U Berlinu sam sudjelovao u predstavi “Šuti i pleši”, multimedijskom projektu od pet koreografija, od kojih je jedna moja.

Bila je to produkcija Berlinskog državnog baleta i kluba Berghain, legendarne hedonističke meke. Savkovićevim koreografskim radom bili su oduševljeni i publika i kritičari (jedan njemački napisao je “Savković je jednostavno genijalan”) te se tako naš plesač polako počeo okretati novom umjetničkom izazovu, iako još neizmjerno voli plesati. Njegovi mu obožavatelji nakon predstava šalju na kazališnu adresu darove, najčešće skupocjene komade odjeće. U tome je najupornija 40-godišnja Kimiko Yoshiama iz Tokija, koja je Ronalda gledala u svom gradu, ali i u Berlinu, Parizu i New Yorku. Od nje je na dar već dobio sat, nekoliko ša–lova, Guccijeve cipele, Pradin sako…. U povodu riječke praizvedbe “Ane Karenjine” na adresu riječkoga kazališta iz Tokija je za Ronalda stigao Armanijev šal. Ronald Savković je, inače, u rodni grad stigao potkraj studenoga, nakon povrataka s grčke turneje s poznatom pariškom balerinom Aurelie Depont, čiji je stalni partner.

Njegovu dolasku najviše su se razveselili roditelji u Matuljima: mama Božica, zaposlenica opatijskog hotela Palace, i tata Dragan, električar u riječkome brodogradilištu “3. maj”. Sina nisu vidjeli od ljeta, kao ni tri godine mlađeg mu brata Roberta, negdašnjeg hrvatskog rukometnog reprezentativca koji je karijeru nastavio u španjolskom gradu Porto Verde. Kako bi imao mir nakon napornih kazališnih pokusa, riječko je kazalište Savkoviću na raspolaganje stavilo stan u gradu, tako da ne mora više puta dnevno ići u Matulje. Majka mu je svaki dan slala omiljena jela: pohane tikvice, bijelo pureće meso s umakom od gljiva, piletinu omotanu pršutom, palačinke s čokoladom ili zapečene sa sirom. Nije izostala ni pita mađarica, podsjetnik na Ronijevo školovanje u Državnoj baletnoj akademiji u Budimpešti. TV gledatelji zapazili su Ronija, pak, u finalnoj emisiji showa Ples sa zvijezdama, u kojoj je, kao gost, otplesao duet s ljubljanskom prvakinjom Bojanom Nenadović Otrin (Anom u baletu “Ana Karenjina”), a već sutradan je iz zagrebačke zračne luke odletio u Berlin. Mnogi riječki ljubitelji baleta nisu ga uspjeli vidjeti u tri njegove prosinačke izvedbe “Ane Karenjine”, ali obećao je ponovno doći u veljači.

Željko Slunjski