Nikad više u Grčku

Agonija koja je trajala gotovo 17 mjeseci, napokon je završena: Lidija Laptalo, supruga dubrovačkog kapetana Kriste Laptala, ljetos nepravomoćno osuđenog u Grčkoj na 14 godina robije za krijumčarenje kokaina na svom brodu Coral Sea, a na ponovnom suđenju 27. studenog oslobođenog optužbi, danas uživa s najmilijima u svom dubrovačkom domu.

Kad je u srpnju 2007., dan nakon što joj je muž završio u zatvoru, otputovala u Grčku, zarekla se da se u Dubrovnik ne vraća bez svog nepravedno optuženog supruga. I održala je riječ – uz njega je bila gotovo sve vrijeme, osim razdoblja kad joj je bila istekla viza.

Supruga je posjećivala u zatvoru, donosila mu hranu, prala mu robu u svojoj skromnoj hotelskoj sobi u Pireju, tješila ga i hrabrila… No, na ponovljenom suđenju 27. studenoga u Patrasu nije imala snage saslušati odluku suda: začepila je uši i zabila glavu među koljena, moleći Boga da se napokon dogodi čudo. Shvatila je da se čudo zaista dogodilo tek kad su svi u sudnici počeli skakati od veselja. Pritom ju je netko dignuo u zrak od sreće, stisnuvši je tako snažno da je ostala bez zraka. Je li tom prilikom napuklo koje rebro, Lidija Laptalo ne zna jer nakon povratka u Dubrovnik u nedjelju na večer, kad je grad njezinom suprugu priredio veličanstven doček, nije imala vremena otići liječniku. Uostalom, nakon svega što je proteklih 17 mjeseci proživjela, fizička bol joj se čini nešto sasvim nevažno.

Nedugo nakon izricanja presude u srpnju morali ste napustiti Grčku jer vam je istekla viza: kako ste se u mjesecima odvojenosti osjećali vi, a kako Kristo? – Prijatelji su mislili da je dobro što sam u Dubrovniku jer su vjerovali da ću tu napuniti baterije. A meni je bilo strašno teško, nedostajao mi je Kristo, sve me u našoj kući podsjećalo na njega pa sam bila u kćerinom stanu. Nisam mnogo izlazila, tu i tamo bih se prošetala s unukom, i to bi bilo to. Kristu je bilo važno da sam uz kćer Kristinu jer je nju presuda od 14 godina dotukla. A ja sam samo čekala da mi odobre vizu kako bih mogla ponovno otputovati u Grčku, jer sam znala da sam ipak Kristu najpotrebnija.

Jesu li vam sugrađani davali podršku tih dana? – Naravno, prilazili su mi sasvim nepoznati ljudi, toliko sam divnih i iskrenih riječi čula da mi je to davalo nadu kako će se sve ipak dobro završiti. A dugo smo mislili da smo sami u našoj muci.

Kakav ste osjećaj imali kada ste odlazili na drugo suđenje u Grčku? – U Grčku sam otputovala 15. studenog. Kristo je dobio novog odvjetnika, Alexandrosa Lykurezosa, poznatog, karizmatičnog, pravnika, i to mi je za 10 posto povećalo nadu da će se stvari popraviti. A onih ostalih 90 posto sam se bojala da neće biti dobro.Vjero­vala sam da će mu za koju godinu smanjiti kaznu, a oslo­bađajuća presuda se rijetko pojavljivala u mojim snovima. Nisam bila optimistična, mislila sam da će Kristo ostati žrtveno janje do kraja i da ću ga ondje izgubiti. Sinovi su me kritizirali što sam pesimistična, ali mene je dotuklo prvo suđenje i ja sam izgubila nadu. Za razliku od prošlog suđenja, koje je trajalo nekoliko sati, ponovljeno je trajalo gotovo cijeli dan.

Kako se za to vrijeme držao Kristo, a kako vaša djeca? – Ja sam vam još nesvjesna svega. Znam da su svi bili nekako dobro raspoloženi, svjedoci optužbe nisu teretili Krista, sve je upućivalo na to da će biti oslobođen, a opet, i prošli je put bilo tako.

Anita Nuić

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 726 ili se pretplatite na PDF izdanje.