Nisam njegova sreća

Da sam bila odlučnija, mogle su se izbjeći mnoge nesuglasice s muškarcima, ali ja sam bila nerealna, povučena, nedodirljiva, nimalo spontana. Ne mogu ni s kim graditi vezu ili prijateljstvo ako u mojim očima nije ličnost, ne želim nikoga zadržati uza se, predstavljajući se za nešto što nisam, niti s nekim biti iz koristoljublja. Osjećam se osamljenom, a odbacujem ponude koje mi se pružaju. Bi li trebala biti popustljivija i shvatiti da je netko samo čovjek s manama i slabostima poput mojih? Satkana sam da s 34 godine odabirem više razumom nego srcem. Dugo sam oklijevala da prihvatim njegov poziv, bila sam sretna, nisam se uljuljavala u san, ali nisam htjela propustiti priliku koja mi se ukazala, a on je svojim ponašanjem pridonio da je nestalo moje suzdržljivosti. Nikada se nisam nadala da bi odabrao baš mene, nisam bila toliko razočarana kad mi je obazrivo rekao da već netko postoji u njegovom životu. To je trebao biti kraj naših susreta, ali on me i dalje pozivao, a ja se odazivala. Ima mnogo lijepoga što čini i kaže, no nepredvidljiv je, pomalo nesiguran. Nemam snage prekinuti, nisam njegova sreća, nemam ono nešto zbog čega bi odabrao mene, a ne nju. Hoće li vrijeme učiniti svoje? Bojim se. Ruža

Čemu strah? Zamislite da od straha proljeću padne na pamet da ne nastupi i pusti zemlji da i dalje spava? Nikada ne bismo doživjeli čaroliju razlistane šume, raskošno zelenilo trave, čudo cvjetnih boja. Tridesete su najmagičnije godine da se razum upotrijebi u istoj mjeri kao i srce. Svejedno je pogriješimo li ili promašimo, sve je bolje od jalovog čekanja. Treba se nadati, biti i razočaran, važno je nešto biti, jer biti znači da živimo, a ne da vegetiramo. Ako niste njegova sreća, zašto ne biste pokušali to biti? Nije savršen. Tim bolje! Tako nesavršen prava je posuda mogućih iznenađenja, zašto ne lijepih? Sva sreća da nemate snage prekinuti. Možda potraje.