Nisam svetac, imam puno mana

Francuski glumac Jean Reno (60), jedna od zvijezda američke komedije “Pink Panter 2”, koja se sad prikazuje u Hrvatskoj, rođen je u marokanskom gradu Casablanci kao Juan Moreno y Herrera Jiménez. Njegovi roditelji pobjegli su iz Španjolske u sjevernu Afriku zbog Francove diktature, a Jean Reno je, kad mu je bilo 17 godina, otišao u Francusku i uskoro počeo glumiti. Karijera mu je procvjetala kad je početkom osamdesetih upoznao redatelja Luca Bessona, koji ga je proslavio u filmovima “Veliko plavetnilo” i “Nikita” te mu otvorio i holivudska vrata.

Danas živi u Parizu i Los Angelesu s trećom suprugom Zofijom Boruckom (37), britanskom manekenkom poljskoga podrijetla. Njihova svadba bila je 2006. veliki društveni događaj u Francuskoj, a glumcu su kumovi bili sadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i pjevač Johnny Hallyday. Posljednjih godina sve češće ga možemo vidjeti u humorističnim ulogama, kao što je ona Pontona, pomoćnika inspektora Clouseaua, u novoj verziji serijala “Pink Panter”, u kojem sad glavnu ulogu, umjesto Petera Sellersa, glumi Steve Martin.

Jeste li voljeli originalne filmove “Pink Panther”? – Više mi se sviđao Peter Sellers, nego filmovi “Pink Panther”. Prvi je još bio solidan, ali drugi je bio loš, a svaki sljedeći još gori. Ali Peter Sellers je bio genij koji je na britanski način ljudsku tugu pretvarao u smijeh.

Znači li to da za vas nema zabranjenih tema? – Treba poštovati neke granice. Humor se ne smije temeljiti na laži. Nije lijepo druge zavlačiti lažnim obećanjima, a onda im se smijati iza leđa. Zato ne lažite ljubavnicima, djeci, roditeljima… I, da, silovanje nikada nije smiješno. Tada nestaje ljudskost, a čovjek se pretvara u zvijer. Nisam svetac, imam mnogo mana, ali vjerujem u ideale koje sam naučio od oca.

Hoćete li o tim idealima pisati u autobiografskom romanu koji ste nedavno najavili? – Pisat ću o svom putovanju od Maroka do Hollywooda. Želim usmjeriti pažnju i na različite kulture koje se danas prožimaju više no ikada. Pokušat ću ljudima objasniti da odlaskom iz domovine trebaju prihvatiti nove kulture, ali ne smiju zaboraviti odakle su došli, jer su onda zaista izgubljeni.

Što biste izdvojili kao najbolje iz marokanske, a što iz francuske kulture? – Čak i danas, kada sam u Maroku, mogu cijeli dan ljenčariti, sjediti u kafiću, gledati prolaznike. Nitko se ne žuri, uživa se u životu. U Francuskoj, pak, cijeli dan je često histerično užurban. Prometne gužve, mobiteli, sastanci… Sve to unosi nervozu u ljudski život. No, ako se previše uljuljkam u marokanski ritam, postajem previše lijen, pa mi je povremeno potrebna francuska ambicioznost. Pravi život je negdje između.

Kako onda doživljavate Hollywood koji je još užurbaniji od Francuske? – Svi govore protiv Hollywooda, ali meni je ondje lijepo. Kako ću se osjećati na nekom mjestu ne ovisi o zgradama, već o ljudima, pa ako pažljivo biram s kim se družim, uvijek mi je dobro. Na snimanju “Pinka Panthera” zafrkavao sam se sa Steveom Martinom. Mislim da sam to vrijeme dobro iskoristio. Naravno, ponekad imate dugove, treba platiti razvode i alimentacije, pa se morate družiti s ljudima do kojih vam nije stalo, no za takve situacije čovjek je sam odgovoran.

Kad smo već kod ljudi s kojima se volite družiti, zašto ste za vjenčanog kuma odabrali političara Nicolasa Sarkozyja? – Zato što me pitao. Ne volim govoriti o mojem predsjedniku. Poznajem ga već dugo, bili smo susjedi još dok sam bio u prošlom braku, i čini mi se da mu se sviđam. I kad je rekao da će biti moj kum, što sam mogao reći? Njemu se ne može reći ne. Ista je stvar s Johnnyjem Hallydayem. I on je inzistirao da bude kum pa sam ih morao uzeti obojicu.

Jeste li zadovoljni kako vodi Francusku? – Zasad mu dobro ide. Sviđa mi se kod njega što razgovara s ljudima i drži do svojih obećanja. Doduše, ponekad se previše zapriča, pa čovjeku dosadi, ali to je mala cijena. I nije mu stalo do novca. Za političara je zapravo relativno siromašan. Pa, njegova žena Carla Bruni je deset puta bogatija od njega.

Je li vam ikada smetalo što Clouseau u filmovima “Pink Panter” ismijava Francuze? – Iskreno govoreći, na Clouseaua nikada nisam gledao kao na Francuza. On je jednostavno Clouseau, nacionalnost tu nije bitna. S Englezima smo ratovali stoljećima i normalno je da nas vole zafrkavati, no to ne treba shvaćati osobno. Osim toga, znamo im vratiti.

Je li vam teško glumiti na engleskom? – Nije lagano, ali se snalazim. Kad dobijem scenarij, pokušam sve svoje rečenice naučiti napamet prije nego što dođem na set. Problem nastane ako se scenarij mijenja tijekom snimanja. Tada moram sve iznova.

Poželite li se ponekad vratiti u prošlost i ponovno snimati s francuskim redateljima, na primjer s Lucom Bessonom? – Ne volim idealizirati prošlost i nikada ne gledam svoje stare filmove. Ne vidim smisao u tome. Ali s Lucom Bessonom i dalje volim surađivati. Za nekoliko dana počet ćemo snimati zajedno: ja ću glumiti glavni lik, a on će producirati film “L’Immortel” o kriminalcu koji je izbjegao desetke pokušaja atentata. Znam da ćemo se zabavljati kao nekad, a nadam se da će i konačni rezultat biti jednako dobar.

Josip Jurčić